U prvoj epizodi treće sezone serije „Master of None“, na noćnom ormariću u spavaćoj sobi crnog lezbijskog para, stoje prepoznatljive korice knjige „Djevojka, žena, drugo“. Ovaj osmi, Bookerom nagrađeni roman britanske autorice Bernardine Evaristo već sada funkcionira kao relevantna pop kulturna referenca. Napisan poetičnim, a svejedno pitkim jezikom, roman prenosi 12 različitih i na različite načine povezanih priča. 12 glasova je mnogo i oni nerijetko polaze iz međusobno suprotstavljenih perspektiva, a da sama autorica ne nameće ni jednu od njih kao glavnu.
Kao što u romanu nema velikih početnih slova, tako nema ni velikih, kapitalnih perspektiva: razlike supostoje u složenom zajedništvu. Šareni koliko i korice koje ih objedinjuju, ti glasovi ipak imaju mnogo toga zajedničkog, oni pripadaju (uz jednu iznimku) crnim ženama i djevojkama Velike Britanije. Riječ je o glasovima drugih koje Evaristo, vješto potičući suosjećanje, čini bliskima.
Žensko iskustvo
U mnogočemu ovo je feministička knjiga. Ne samo zato što se kroz nju problematiziraju različiti vidovi, poteškoće i promjene unutar feminističke teorije i prakse, već zato što je kompletno posvećena širokom dijapazonu ženskih iskustava. Nenametljivo upleteni u prikaze svakodnevice, pojavljuju se prizori koji nas podsjećaju na prepreke i žrtvovanja koja su obilježila ženske živote. Čitamo o majkama koje su odlazile na posao i radile osam sati dnevno, odgajale četvero djece, obavljale sve kućanske poslove i brinule se da svaku večer patrijarhova večera bude na stolu. Podsjećamo se na stariju braću, koji su se uvijek smjeli prvi poslužiti hranom na stolu i koje roditelji nikad nisu kažnjavali zbog izražavanja vlastitog mišljenja. Kada mladi par crnih imigranata dolazi živjeti na jedan od otoka dominantno bijelog stanovništva, suprug se dobro slaže s drugim radnicima, iskusnim bivšim pomorcima koji nisu mislili da je pao s Marsa. Njegova je žena bila ta koja je pronašla mrtvog štakora na pragu kuće.
Ipak, nigdje te rodno uvjetovane razlike nisu toliko očite koliko u sferi rada. Za primjer možemo uzeti učiteljicu Penelope: Jedva je dočekala da počne raditi u školi kako bi uspostavila protutežu sada već prilično nevoljkoj ulozi majke-dojilje-rodilje, naročito jer se počela osjećati prilično izoliranom od svijeta. No, jednom kada se žene na posao vrate počinju se osjećati neuvjerljivo, nevidljivo. Poput bankarice Carole, koja je navikla na to da klijenti i nove kolege pogledom prolaze mimo nje, tražeći osobu s kojom su se očekivali sastati, dok muški kolege često pokušavaju potkopati njezinu teško stečenu profesionalnost.
Ograničenja koja nameće majčinstvo i dodatan trud koji je potrebno uložiti u karijeru još zvuče i prihvatljivo pored onoga što je prošla Bummi, visokoobrazovana žena čija diploma fakulteta Trećeg svijeta u novoj zemlji nije ništa vrijedila. Da bi osnovala vlastitu tvrtku morala je investitoru dopustiti da je svuče svojim pohotnim rukama.
Asimilacija
Premda se feministički motivi pojavljuju, kako u primjerima, tako i u raspravama koje žene vode, oni predstavljaju samo jednu od povezanih problematika kojima se Evaristo ovdje bavi. S obzirom da pratimo živote crnih žena i to često crnih žena imigrantkinja, analiziraju se i fenomeni rasne, kulturne i supkulturne asimilacije. Vratimo se na početak romana gdje upoznajemo Ammu, poznatu kazališnu redateljicu i pripadnicu takozvane elite metropole. Amma je provela desetljeća kao odmetnica na marginama, bacajući bombe na establišment koji ju je izopćio sve dok srednja struja nije počela asimilirati sve što je nekad bilo radikalno, pa se i ona ponadala da će joj se priključiti. Na premijeri njezine predstave „Posljednja Amazonka iz Dahomeja“ pojavljuju se predstavnici multinacionalnih kompanija koji svojim sponzorstvima financijski podupiru kazalište. Radikalniji među Amminim kolegama zbog toga je osuđuju i zaključuju da je izdala svoje ljevičarske ideale.
Ipak, analiza jedne drugačije asimilacije prisutnija je u tekstu, a ujedno je njezina obrada i kompleksnija. Za primjer treba uzeti čistačicu Bummi. Njezina majka odlučila je da kćeri neće nametnuti tradicionalni način života i s četrnaest godina joj izabrati muža. Zato je pobjegla s njom negdje gdje će je moći školovati i pružiti joj bolji život nego što ga je ona imala. Puno godina kasnije Bummi će se udati, kako je njezina majka željela, za obrazovanog muškarca, i s njim će emigrirati u Veliku Britaniju. Njezina kćer Carole ostvarit će izvrstan uspjeh u školi, studirati na dobrom fakultetu, zaposliti se u banci, zaručiti se za bogatog čovjeka.
Isprva, Carole se nije uklapala u svoje novo okruženje. Na faksu nitko nije glasno govorio o odrastanju u socijalnom stanu u neboderskom naselju uz samohranu majku koja je radila kao čistačica. Zato je učila od svog novog društvenog okruženja. Počela se prilagođavati kako bi postala, možda ne sasvim poput njih, ali malo više poput njih. Bummi se pita: Kakvog smisla ima doći u ovu zemlju ako izgubiš svoje ja. Nije očekivala da će se Carole nakon drugog semestra vratiti kući govoreći kroz nos kao da će svakog trena kihnuti, umjesto snažnim vibracijama svojega nigerijskog vokala, i čitavo se vrijeme nadmoćno ogledavati po njihovu malenom ali udobnom stanu kao da je šugava rupetina. Suprotno majčinim željama, Carole se udala za bijelca, i tako se priključila još jednoj od mnogih obitelji koja sa svakom generacijom postaje sve bjelija.
Obrazovanje
U priči o Bummi i Carole daje se naslutiti još jedna tema koju Evarsito obrađuje, ona o važnosti obrazovanja. Pitanju obrazovanja pristupa se kroz nekoliko različitih perspektiva, ono predstavlja vjeru u bolju budućnost, osobne ideale, životni poziv, simbol sofisticiranosti i klasnu odrednicu. Ova tema posebno je istaknuta u sedmom poglavlju, u priči učiteljice Shirley. Ona neće biti samo dobra učiteljica već najbolja / koju će generacije radničke djece pamtiti kao osobu zbog koje su stekli samopouzdanje, osjećaj da u životu mogu postići sve što hoće (… ) na svakom koraku ona će pomoći toj djeci da se uzdignu, neće dopustiti da ijedno od njih zaostane (…) Shirley je osjetila kako je sada pod pritiskom ne samo da bude najbolja učiteljica nego i ambasadorica / svih crnih ljudi na svijetu.
Ona vjeruje u moć obrazovanja da mijenja živote. Međutim, osim ideala i nade, obrazovanje predstavlja i statusni marker, odnosno identitetsku odrednicu. Kazališna redateljica Amma svoju kćer Yazz nikad nije prekorila zbog izražavanja vlastitih misli i stavova, ali jest za psovanje, jer je bilo važno da razvije dobar vokabular. Na osnovi vokabulara Winsome uspoređuje svog supruga s partnerom svoje kćerke. Clovis, koji je završio školovanje s četrnaest godina, nije bio ni izbliza dorastao Lennoxu, koji se služio dugačkim riječima kao što su respektabilnost, restitucija ili quid pro quo / riječima koje je morala potražiti u rječniku. Upotreba dugačkih riječi važna je i influenceru/influencerici Morgan, koji/koja prije objave svakog statusa mora guglati dugačke riječi prije nego što će ih upotrijebiti. Njegova/njezina partnerica Bibi inzistirala je na tome da Morgan počne čitati kako bi proširio/proširila svoje nazore i razvio/razvila maštu i intelekt. Bibi kaže, ne mogu biti s nekime tko ne čita knjige.
Tema obrazovanja na mjestima se obrađuje i kao sredstvo segregacije, ono što nas dijeli jedne od drugih. Ovdje je naglasak stavljen na značajne razlike u životima umjetnika i intelektualaca s jedne strane i „običnih“ ljudi s druge. Kao primjer klasičnog snoba intelektualca kreiran je lik profesora Rolanda Quarteya čija je pretencioznost toliko naglašena da predstavlja frustraciju čak i unutar njegovog vlastitog kulturnog kruga. Njegova kćerka Yazz ismijava ga zato što ne može sudjelovati u raspravi bez bacanja referenci na (muške, bijele i zastarjele) autore.
Nakon što pokuša održati izlaganje o Amminoj predstavi, kolega ga prekida s opaskom da on nije jedan od njegovih zatelebanih studenata. No razlike koje se pojavljuju između takozvane kreativne klase i drugih, najpreciznije je portretirano kroz odnos Amme i njezine prijateljice iz djetinjstva Shirley. Shirleyno prijateljstvo s Ammom temelji se na povijesnoj lojalnosti i ugodnoj prisnosti, a ne na zajedničkim interesima i svjetonazorima, one zajedno gledaju filmove koje Shirley smatra uzbudljivom zabavom, dok s druge strane, Amma voli spore strane filmove bez imalo radnje i s puno atmosfere. Za Ammine prijatelje iz svijeta umjetnosti, Shirley je najdosadnija osoba na planeti. Ni Shirley se ne osjeća ugodno s njima, ni pred Amminom prijateljicom Dominique koja joj dobacuje podrugljive osmijehe, ni Rolandom, pred kojim nikad nije imala dovoljno samopouzdanja da mu pokaže svoje znanje.
Mnogostrukost
Međutim, običnost Shirleyna života nije jedino što je čini neprivlačnom „seksi“ ekipi kulturnjaka i kreativaca. Osim što je dosadna, Shirly je prikriveni homofob. Tako dolazimo do posebno značajne kvalitete romana „Djevojka, žena, drugo“, Bernardine Evaristo: izražena višedimenzionalnost. Žene koje Evaristo portretira oživljene su kroz precizno spletene kombinacije njihovih iskustava, stremljena i strahova. One su u isti mah uspješne, narcisoidne, ranjene, snažne, uplašene, nepopustljive. Realne su i umjesto koncepata ili praznih figura koje bi drugi autori i autorice iskoristili za plasiranje vlastitih političkih stavova, žene Bernardine Evaristo jednako su svoje, uvjerljive i upečatljive i kao umjetnice i kao učiteljice, kao transrodne aktivistkinje i kao konzervativke. Međutim, tu puninu i kompleksnost života ne nose samo likovi, istom složenošću prikazani su i kolektivi, kao i različiti društveni procesi.
S obzirom da knjigu otvara i privodi kraju premijera predstave, započnimo s aktivističkom i progresivnom kreativnom klasom. Prema Richardu Floridi, jedna od glavnih odrednica koja karakterizira kreativnu klasu jest tolerancija, a upravo je pitanje tolerantnosti kreativne klase Evaristo elegantno demistificirala. Krenimo odmah s Ammom i njezinim životom u skvotu gdje: zeleni žele zabraniti aerosol, plastične vrećice i dezodoranse, vegetarijanci zahtijevaju bezmesnu politiku, pankeri žele glasno svirati svoju urlajuću glazbu zbog čega svi urlaju na njih, radikalne feministice žele zasebne prostorije, kao i lezbijke među radikalnim feministkinjama, kao i crne lezbijke među radikalnim feministkinjama i tako u nedogled.
Ostajemo pri Ammi, koja je vlastitog oca promatrala iz svog ograničenog, samopravednog gledišta, samo zato što nije dosegao njezina feministička očekivanja. Nastavimo dalje, do Ammine kćeri Yazz koja napada kolegicu zato što koristi izraz trbušni ples: To nije trbušni ples, odvratila je Yazz, to zvuči tako orijentalistički i mi to ovdje ne toleriramo. Pređimo na ekstreman primjer Nzinge, radikalne feministkinje koja pristaje doći na ručak u skvot pod strogim uvjetom da budu pozvane samo obojane žene i da hrana mora biti sasvim veganska, iz biološkog uzgoja i svježa. Pred kraj, evo i iskustva Megan odnosno Morgan koji/koja je nakon bijega od kuće tražio/tražila utočište u sobama za chat s drugim autsajderima i otkrio/otkrila transsvijet; jednom je rekla nešto krivo, i netko po imenu Bibi je odgovorio, ej, kunem se, namlatit ću sljedeću osobu koja ne zna razliku između transspolne i transrodne osobe! dušo, ljudi ovdje neće tolerirati neznanje.
Ni društvene procese nije moguće okarakterizirati kao jednostrano pozitivne ili negativne. Uspon kreativne klase pomogao je da se (često marginalizirani) kreativci uzdignu u više društvene položaje i postanu aktivni i važni kreatori i kreatorice kulturnih politika, oplemenjujući gradove u kojima žive. S druge strane, kako primjećuje Yazz, kulturno uzdizanje i oplemenjivanje gradova također podrazumijeva i gentrifikaciju. Yazz razmišlja o prijatelju njezine majke koji voli održavati vezu s realnošću odlascima u najprljaviji pab u Brixtonu, u kojem sjede oldtajmeri i još uvijek kukaju nad Maggie Thatcher i štrajkovima rudara; to je jedan od nekolicine pabova koji još uvijek nije pretvoren u vinoteku, gastropab ili šampanj bar, kako se žali mama / kao da ni ona sama nije bila dio gentrifikacije Brixtona.
Na tragu ove dvosmjernosti društvenih procesa treba sagledati i pitanje asimilacije kulturnog identiteta. Prisjetimo se priče o Bummi i Carol. Bummina majka pobjegla je s Bummi od svoje obitelji kako njezina kćerka ne bi proživjela istu sudbinu tradicionalne kulture kakva je dočekala nju. Međutim, Bummi je nesretna kada njezina kćer odbacuje posljednja preostala obilježja te iste kulture od koje je njezina majka spasila nju. Prema ovom primjeru moguće je promišljati složenost odnosa tradicije i suvremenosti i uvijek neizvjesnog balansiranja procesa asimilacije: kako se othrvati ograničenjima tradicije, a svejedno spasiti identitet kulture od nestajanja?
Za kraj, posvetimo se još jednom pitanju obrazovanja ili konkretnije demokratizacije obrazovanja koje je oprimjereno kroz priču učiteljice Shirley. Kao što je već rečeno, ona je svoj posao shvaćala kao poziv upravo zato što je kroz obrazovanje mogla pomoći neprivilegiranoj djeci da se uzdignu i na neki način resetiraju svoje egzistencijalne postavke. Međutim, demokratizacija obrazovanja otvorila je vrata djeci kakvu Shirley nije zamišljala susresti, djeci iz naizgled nepopravljivih životnih okolnosti koju njezina ustrajnost i entuzijazam neće inspirirati na način na koji je to zamišljala kada je bila mlađa i imala više energije za ostvarivati svoje snove i tuđe potencijale.
Glavni kamen spoticanja bio joj je teškom mukom izboren Zakon o obrazovanju iz 1994 čime je škola postala besplatna za svu djecu, što je bila i tema njezinog diplomskog rada / sada kad je voda došla do grla, nije mogla izdati svoja načela. Slični izazovi prate i demokratizaciju kritičkog mišljenja, o čemu raspravljaju Morgan i Bibi. Morgan nije stručan/ stručna za umjetnost, ali njegove/njezine objave na Twitteru imaju više čitatelja nego one pravih kritičara. Biba ga/ ju drži čvrsto na zemlji, kaže da takozvana demokratizacija recenzija ujedno znači spuštanje kriterija, te da su poznavanje teme, povijest i kritički kontekst u opasnosti od istrebljenja na račun objava osoba koje znaju pisati samo slogane za privlačenje pozornosti.
Prikazivanje mnogostrukih obilježja pojedinaca, kolektiva i društvenih procesa u skladu je s mozaičnom strukturom teksta, ali i s poantom koju nam Bernardine Evaristo ostavlja. Na samom kraju romana konzervativna bjelkinja Penelope preko DNA testa pronalazi svoju biološku majku, doduše drugačiju od one koju je očekivala. Na putu k njoj zaključuje: koga briga za boju njezine kože? Zašto je Penelope ikad mislila da je to važno? Kada se konačno susretnu objema na oči naviru suze. Nije riječ o osjećaju ili riječima, kaže Evaristo, riječ je o tome da su / zajedno. Izdvajajući zajedništvo kao zaključnu riječ romana, autorica objelodanjuje odabir, kako njegove strukture, tako i sadržaja. Ovako je moguće pisati o zajedništvu, tako da se naše različitosti povežu bez da se uzajamno ponište. Sve priče su glavne priče. Velikih slova nema.
Napisala: Dunja Matić Benčić
Prvotno objavljeno na stranicama GKR Magazina.
