Prošlog tjedna smo u se sklopu projekta Knjiga na nezgodnim mjestima zaletjeli do Preluka kako bi poslušali Juricu Pavičića. Splitski pisac je vođen pitanjima Zorana Žmirića načeo niz političkih, ekonomskih te kulturoloških tema. Nas su najviše zaintrigirale urbanističke opaske vezane za Split. Sam Pavičić kaže kako je imao prilike proživjeti tri verzije Splita od kojih je posebice ova zadnja izrazito šarena:
Uvijek kažem da sam cijeli život – osim tih pet zagrebačkih – živio u istom gradu, a da sam zapravo živio u tri potpuno različita Splita. Jedan od njih je bio kao iz sjeverne Engleske, a taj je Riječanima najbliži; u šest ujutro se dižete s tvornicom, autobusi voze radnike u Sv. Kajo, Trilj, Majdan, Kaštele itd. To je bio dosta sumoran i dosadan grad koji je imao užasne ekološke probleme, ali je bio jako bogat. To bogatstvo se prelijevalo u ono što se prije zvalo nadgradnja: sport i kultura. Zato znamo za sportske i – ne u toj mjeri – kulturne uspjehe. Tada dolazi Split devedesetih kada sve to nestaje, a ne pojavljuje se ništa drugo. Zlatko Gall ga je jednom nazvao južnim Bronxom južne Hrvatske. Split tone u heroin, nacionalizam i divlju gradnju. I onda kreće faza kada ga otkriva turizam, kada ga otkrivaju mladi hipsteri kojima nije do plaže. Njih zanima grad u kojemu se usputno mogu i okupati. Jedan moj beogradski kolega je taj Split sročio na zabavan način – Babilon Barcelona. Taj Babilon Barcelona je stanje koje je sada.
Uostalom, sam Pavičić ima priliku iz prvih redova pomagati turističkoj masi pri snalaženju gradskim ulicama:
S obzirom na to kako sam dosta blizu centru, meni se cijelo susjedstvo iseli 15.6. i onda služim kao besplatni recepcionar svim neformalno obučenim hipsterima s dreadlocksima, ali i platinum karticom od tate (vjerojatno kirurg ili arhitekt). Hendlam ih, pomažem im, a kada su pijani ih usmjeravam. Svi smo – htjeli ili ne – turistički radnici. Ovo je kao Motovunski festival puta deset i tako sto dana u godini. To je danas Split. On je meka za publiku između 17 i 25.
Ipak, splitski pisac je svjestan kako trenutna situacije nije održiva:
Svi znamo da je turizam zvijer koja se teško kroti te da ona na koncu ižmika, posiše i pojede sve. Tako će i Split. Siguran sam da ću do kraja života živjeti u nekom četvrtom Splitu o kojem imam dosta nejasnu predodžbu kako bi mogao izgledati, ali to je nešto što je karakteristično za sve naše gradove. Mislim da nitko zapravo ne može biti siguran kako će njegovi gradovi izgledati za 30 godina. Pomalo je jezivo da sve što mislimo da možemo planirati o našim gradovima ovisi o eksternalijama koje su potpuno izvan naše kontrole. Jedna od njih je i klima. Mogu zamisliti svijet za 20 godina u kojem će svi bježati u švicarske planine ili Gorski kotar samo da ne bi u toj fritezi crkavali na 35 stupnjeva.
Ipak, prije negoli počnete razmišljati o mediteranskoj fritezi, preporučujemo vam da pročitate cijeli razgovor s Juricom Pavičićem na stranicama Magazina GKR-a u kojem se redom hvata polinezijskog Mediterana, inspirativnih osmrtnica, fenomena konvertitstva te mnogih drugih tema.
