Znanje

Priča o omotima od pčelinjeg voska

Česti gost Magazina GKR-a Ante Alerić odlučio nam je ispričati kako mu se tijekom pandemija sjekira našla u pčelinjem vosku te razloge zašto bi o njemu trebali početi više pričati.

Ovaj tekst ne bi trebao biti reklama za nešto što proizvodimo, s jedne strane. A s druge pak imam taj prirodni nagon i želju da što više ljudi čuje za omote od pčelinjeg voska tako da mi ujedno pada na pamet kako je ovo razina “onog” sponzoriranog članka. Znate, ono što je oduvijek postojalo kako u životu tako i u novinarstvu, ali se i potpisano pojavilo u nedavnim varijantama medijskog kapitalizma kod nas: hibrid novinarskog teksta i reklame, sitnim slovima označen kao promotivni.

Nego, krenimo od lingvistike. Zašto omoti od pčelinjeg voska, zašto ne folija ili krpice ili voskomot ili nešto treće? Pa zato što sve zvuči čudno, nedorečeno, prerečeno.  Izraz je u originalu engleski: beeswax wrap, a porijeklo mu je sa sjevernoameričkog kontinenta. Radi se u biti o omotima za umatanje i čuvanje hrane. Maksimalno petnaestak godina su u opticaju, a iza ideje stoji kombinacija tradicionalnih rješenja u dugotrajnijem, kvalitetnijem pa i na kraju održivijem čuvanju hrane. Ujedno su rađeni i u duhu protiv današnjeg prekomjernog bacanja hrane. Sam pčelinji vosak, koji ima i antimikrobska svojstva, osnovni je sastojak ovih omota. 

Dakle, na jednu oeko tex pamučnu tkaninu pri određenoj temperaturi razmazuje se smjesa pčelinjeg voska, borove smole (daje dozu ljepljivosti) i jojobina ulja (ono, ili kokosovo ulje, omotu daje lepršavost). I, voilà, nekih godinu dana možete umatati i čuvati razne vrste voća, povrća, sireve i svašta nešto osim sirovog mesa i ribe. Ikonički Instagram motiv je kombinacija omota i prerezanog avokada (koji inače brzo trune) gdje njihova moć konzervacije, ali one koja vakuumski ne izolira već prirodno štiti i pušta hranu da slobodno diše. Mi smo u praksi više za mladi sir, gdje brzo uvidite jesu li omoti dobro napravljeni ili su samo još jedna greenwashing priča. Godinu dana okvirno rok im je trajanja, nakon kojeg omote možemo obnoviti ili ih odložiti u kompost.

Ideju je pokrenula moja žena, usred korone i nestanka turizma koji nam je bio primarni izvor prihoda. I onda je krenula avantura nabavke tekstila (što je bio najmanji problem),  pa pčelinjeg voska –  što se ispostavilo kao malo veći problem. Bez znanja pa u početku i vještina izrade, naši prvi omoti imali su veliki problem – smrdjeli su po jako lošem vosku s primjesama parafina. Inače, pčelinji vosak je baš unikatno čudo prirode, a njegove kopije i smjese s parafinom česte su otprilike koliko i lažni med koji se prodaje po ličkim cestama. Nekad je vosak pratio životne cikluse: stavljao se na pupak novorođenčeta protiv mogućih upala, a na kraju u obliku svijeće u ruke preminulih.

Borova smola davno se kod nas sakupljala po nekim otocima, u Višegradu na Drini, Đurđevačkim peskima, a danas je moramo naručivati iz Francuske ili Amerike. U početku smo je htjeli sakupljati s borova, tako da bi naš proizvod bio što lokalniji, ali ubrzo smo shvatili da prikupljenu smolu treba destilirati, odvojiti kolofan od terpentina, a to je već nešto što zahtijeva nova znanja i vještine, kojima, koliko znamo, u Hrvatskoj nitko ne raspolaže. Uljem od jojobe raspolaže svaki kvartovski bio dućan. 

I eto sastojaka, ali naša avantura tu tek počinje. Koliko čega staviti, na kojoj temperaturi zagrijavati, kakav kist koristiti i cijela jedna zanatska strana izrade koja zahtijeva puno strpljenja, eksperimenata, zaprljanu kuhinju i povremene “došli-smo-do-zida” malodušne trenutke. Ali neka vas ovo ne obeshrabri ako ih želite sami napraviti – trkom na YouTube tutoriale i krenite! Mi smo išli dugim putem perfekcije, tako da dobijemo nešto što nam je estetski na višem nivou, a ujedno i primarno funkcionalno. Ne toliko da opravdamo višu cijenu po kojoj se općenito omoti prodaju, već da ono što je doslovno naš ručni rad bude i naš mali ponos. A sve skupa ovdje je riječ koliko o održivosti i ekologiji, općem smanjenju upotrebe plastike, toliko i o nečem što se radi rukama (samo pomislite koliko ste u stanju stvari izraditi vlastitim rukama…) i u njega, na primjer, zamota dječji sendvič za školsku marendu. 

Eh, da, odmah nam se javio Kinez na mreži i rekao da on može dnevno naštancati na svom stroju nekoliko tisuća omota, i da se za cijenu možemo dogovoriti.

Napisao: Ante Alerić