Pogledaj ovaj Tokio. Vidiš prazne terene? Kao krezubo zubalo, rupa do rupe. Kad gledaš odozgo kao sad ti i ja, to vidi svaka budala, ali hodaj ulicom i promaći će ti. Na tim su terenima stare kuće i stambene zgrade koje su srušene. (…) Stare kuće kupuju građevinci, ruše ih i grade ganc nove zgrade koje se daju bolje iskoristiti. Neće proći dugo, a na svim će ovim praznim mjestima izrasti nove zgrade. Za nekoliko godina Tokio neće biti za prepoznati.
U romanu Harukija Murakamija Južno od granice, zapadno od sunca junakov punac, građevinac, ponosno podcrtava svoju ulogu u antropocenu. Na primjedbe zeta kako grad nije spreman primiti još tereta na svoja leđa u vidu dodatnog priljeva stanovništva, punac ima spreman univerzalan odgovor 21. stoljeća:
Te probleme nek izvoli rješavati vlada. Zato valjda plaćamo visoke poreze da nešto rade. Neka pametnjakovići koji izlaze s diplomama s tokijskog Sveučilišta malo mućnu tikvom. Vječno dižu nos u zrak, kao da oni upravljaju zemljom. Neka za promjenu oni malo razbijaju glavurine. Ja ne znam što će biti. Ja sam obični građevinac. Unajme me da gradim i ja gradim. To se zove tržišna ekonomija, je li tako?
Gledam kroz prozor kako rade 273 stana, 31 kat, trgovački centar i podzemnu garažu razmišljajući kako su ih unajmili da grade i oni grade. Zadnjih nekoliko godina gledao sam na isti način kako su ih zvali da grade i oni su gradili zgrade niz Marčeljevu Dragu. Gledali smo svi zajedno kako su ih zvali da grade i oni su gradili Hilton Rijeka Costabella kompleks. Gledali smo svi zajedno kako su ih zvali da grade i oni nisu došli graditi Stadion Kantrida. Gledajući na katove koji me sada nadvisuju, osjećaja sam kako bi se i oni postavili nada mnom i kazali mi – mi smo obični građevinci. Mi ne znamo što će biti.
I dok se budućnost još uvijek budi, isfrustrirana lakonskim kičem Fukuyame i Žižeka, zanima me prije što je bilo. Unatoč tome što zet nije htio pričati s puncem u Južno od granice, zapadno od sunca o japanskoj ekonomiji, žao nam je što barem nije pokušao pitate sljedeće pitanje: znate li što ste morali srušiti kako bi položili novi temeljac? Vjerujem da tek u trenutku kada imamo odgovor na to pitanje, možemo razgovarati o tome što će biti u budućnosti. No, želimo li dobiti odgovor na to pitanje, trebamo saznati kod koga ga tražiti. Kod povijesti sigurno, ali nju morate zamisliti kao neboder od dvadesetak katova. Na čija vrata zvonimo? Odlučimo li se kucati svakome na vrata, zvat će policiju i izbaciti nas van. Stoga se odlučujem kako bi trebali kucati na vrata ekohistorije, a onda ju pitati da okrene broj i nazove kulturnu geografiju. Ona će nas odvesti do održivog razvoja s kojim ćemo se onda vratiti pod nebodere i raspraviti o tome kako je za promjenu potrebno da svi razbijamo glavu.
Ekohistorija je jedan od onih pojmova za koje vjerujemo da su jasni sami po sebi, ali kada nas pitaju, zastanemo u iščekivanju prosvjetljenja. Bitno je stoga krenuti od najopćenitije definicije – ekohistorija proučava interakciju između ljudi i okoliša u prošlosti. Važnim se čini ovdje nadodati i uvodno razmišljanje J. Donalda Hughesa iz knjige Što je povijest okoliša?:
To je vrsta povijesti koja teži razumijevanju života, rada i mišljenja ljudskih bića u odnosu na ostalu prirodu kroz promjene koje donosi vrijeme.
Nastavimo li ići ukorak s Hughesom, kazat ćemo kako se ekohistorija ili povijest okoliša sastoji od tri velike kategorije:
- Utjecaj okolišnih faktora na ljudsku povijest
- Promjene okoliša uzrokovane ljudskim djelovanjem i mnogi načini kako se oni odražavaju na tijek promjene u ljudskim društvima
- Povijest ljudskog mišljenja o okolišu
Razumijevanje ekohistorije omogućuje nam uvid u kompleksnu premreženost prirode i ljudi, inzistirajući pritom na dinamičnosti i formativnosti tih dviju kategorija. Kako bi još bolje razumjeli opsežnost ekohistorije kao discipline koja podrazumijeva širok spektar znanja, ovisno o odabranoj temi, pogledajmo na trenutak samo još ekohistorijsko stupnjevanje Donalda Worstera:
- Prirodna povijest
- Načini proizvodnje u prirodnom arealu
- Naše mentalne konstrukcije prirode i okoliša
Unatoč tome što bi mogli još nadodavati i oduzimati, odabrani primjeri govore nam o ekohistoriji kao jednoj od onih sveobuhvatnih, totalnih povijesti jednog svijeta. Njeni uvidi razotkrivaju nam povijest odnosa koji nas je doveo do antropocena, razdoblja koje izrađa ili akciju ili fatalizam. Mogli bi reći kako i jedna i druga akcija u sebi sadrže ekohistorijske lekcije, ali vjerujem kako samo one istinski konstruktivne reakcije žele stupiti u ekohistoriju; fatalizam je bijeg, odustajanje usred utrke zbog ideje da smo pogriješili ulicu tijekom maratona. Temeljna razlika između njih dvoje uvijek će biti u mašti; tamo gdje fatalisti staju, aktivisti nastavljaju. I dok ekohistorijska istraživanja mogu pružiti određene poglede na put do mjesta koje danas gori, još važnijim mi se čini kako ona mogu pružiti uvide u odabrane areale ili krajolike. Ekohistorijska slika istraženog područja, ovisno o izvorima, mogla bi nam omogućiti da provedemo ideje bioregionalizma Lewisa Mumforda o postizanju ekološke ravnoteže usklađivanjem sviju sastavnica. Primjerice, ekohistorijska studija odnosa Rijeke i Rječine trebala bi biti kamen temeljac svih daljnjih pokušaja radova na njoj. Kako slučajno ne bi presjekli liniju između velikih i malenih priča, ekohistorija nam može izvezati priču o malim mjestima i velikim igračima; to se zove tržišna ekonomija, je li tako?
Dodatno usložnjavanje može nam omogućiti kulturna geografija, još jedna koktel disciplina. Njena definicija, ako postoji, za Lauru Šakaju glasi:
Osnovni fokus kulturne geografije može se odrediti preko uzajamne veze ljudi i njihova okružja te preko prihvaćanja kulture kao odrednice tog odnosa. Varijacije u pogledima uglavnom se odnose na različite naglaske koji se stavljaju na elemente trijade: kultura-čovjek/društvo-okružje te na shvaćanje kulture kao adaptivnog ili simboličkog sustava.
Kulturna geografija omogućuje nam da razmrsimo današnju koprenu značenja koja leži nad našim okruženjem. Ovdje se bitnim ističu postavke nove kulturne geografije koje možemo sažeti na sljedeći način:
- Kultura se gleda kao sustav zajedničkih simbola i značenja
- Ljudsko djelovanje stvara socijalne strukture, a one su pak mediji takvog stvaranja (koncept strukturacije)
- Simbolički interakcionizam; socijalni svijet kao proizvod čije se značenje ostvaruje u sklopu socijalne interakcije
Kada srušimo tvornicu Rio i umjesto nje počnemo graditi stambeno-poslovni kompleks, to govori o promjeni naše kulture. Kada zamijenimo Kantridu Rujevicom, to govori o promjeni naše kulture. Od toga ne možemo pobjeći; naše akcije i reakcije ostvaruju značenje danog objekta. Kulturna geografija nudi nam mogućnost interpretacije odnosa u prostoru u kojem živimo; ona nam, kao i ekohistorija, omogućuje da se probudimo iz prezentizma te shvatimo kako stojimo na zadnjem od, a ne prvom od slojeva značenja. Njeni alati omogućuju nam bolje razumijevanje zajednice koja je bila, koja je i koja će biti. Kulturna geografija omogućuje nam uvid u kompleksnu mrežu koju su drugi gradili te koju mi sad nastavljamo graditi. Zbog toga je važno nastaviti postavljati pitanja drugima znaju li što je bilo te znaju li što grade.
Međutim, kakve to veze ima s održivim razvojem? Naravno, prvo ću vas pitati što je održivi razvoj:
Održivi razvoj i održivost dinamično su pojmovi i procesi. Značenja i prakse mijenjaju se zajedno s promjenama svijeta, zajedno s razvojem naših vještina, znanja i sposobnosti te s poboljšanjem komunikacije i dijaloga.
Postoji razlog zašto započinjem mišlju Johna Blewitta; održivi razvoj u 21. stoljeću zvuči kao oksimoron. Ako ste za pojmove ekohistorija ili kulturna geografija čuli, pojam održivog razvoja vrlo vjerojatno vam je ispao kao bombon iz usta tijekom nekoliko razgovora. Kada kažem održivi razvoj, imam osjećaj da samo počnemo recitirati prve stihove pjesme W. Szymborske Smišljam svijet:
Smišljam svijet, drugo izdanje,
drugo, prošireno izdanje,
idiotima za smijeh
melankolicima za plakanje,
ćelavcima za češalj,
psima za cipele.
Šalu na stranu, održivi razvoj je koncept kojeg se ne namjeravamo odreći. I dok ga primjerice hrvatska enciklopedija izrazito rigidno i isključivo definira kroz ekonomski razvoj, Blewitt u njemu vidi dijalog vrijednosti koji uvažava složenost definicije; održivost, kao i pojam razvoja različiti su za svakoga te se ne možemo ravnati prema jednom primjeru. On iziskuje specifičan pristup, usustavljen prema općim načelima i točkama koje uzimaju u obzir složenost svake države. U skladu je to s već spomenutom Mumfordovom idejom bioregionalizma. Ovdje se čini bitnim istaknuti i važnost teorije aktera-mreže, kao i figure Bruna Latoura kada razgovaramo o održivom razvoju o kojem možemo govoriti jedino u trenucima kada odgovaramo na pitanja od značaja, a ne činjenična pitanja. Održivi razvoj podrazumijeva sve, a ne samo nas.
Stojeći podno budućeg stambeno-poslovnog kompleksa moramo se zapitati kada smo razmišljali o prostoru zadnji put. Razmišljamo sada kada smo na korak da kažemo kako svijet neće biti za prepoznati. Podno tog kompleksa ona odiše dekadencijom, kao što stojeći nad Stadionom Kantrida se osjećamo poraženo. Ipak, pred budućom zgradom Gradske knjižnice Rijeka ta ista rečenica odaje se prije kao utočište budućnosti, svijet koji nije od ovoga svijeta. Naš pogled na održivi razvoj kao dijalog vrijednosti pokazali smo kroz panel Pametni zeleni grad: nije u čipovima sve… kroz koji su u maniri triju mušketira sudjelovali arhitektica, energetičar i menadžer. Njihovim promišljanjima sada ruku pružaju ekohistorija te kulturna geografija.
Želimo li ostvariti otpornu zajednicu, želimo znati kako se ona nosila s izazovima u prošlosti; ekohistorijska istraživanja mogu nam ponuditi uvid u niz interakcija čovjeka i prirode, pazeći pritom da ne zapne u prezentizmu ili ekološkom determinizmu. Ovdje je bitno izbjeći narativ povijesti kao učiteljice života; ona je prije ravnopravna suradnica u timu. Otporna zajednica ne križa svoju prošlost, već na svojoj prošlosti gradi sadašnjost, a onda i budućnost. Njena kolektivna imaginacija raste izlaskom iz prezentizma; tek tako možemo osvijestiti zajednicu u njenoj cjelini. Zajednicu koju ne čine isključivo problemi koji su danas počeli kucati na vrata ili akteri koje pozdravljamo na ulici. Kulturna geografija je ta koja nam pomaže da osvijestimo zajednicu, sustav simbola i značenja unutar kojeg supostojimo. Što postoji prostor ili odnos kojem nismo zadali, bilo osobno ili grupno, značenje? Održiva zajednica mora pažljivo preslagivati postavljena značenja, prepoznajući pritom ključne punktove koji se ogledaju kao jaka mjesta nje same. Kulturna geografija osvješćuje naše bivanje u kulturnom krajoliku koji većina nas nesvjesno izgrađuje.
Kao ravnopravne suradnice, ekohistorija i kulturna geografija mogu pružiti čvrste temelje održivom razvoju kao dijalogu vrijednosti u sklopu kojeg sudjeluju svi koji žele izgraditi otpornu i održivu zajednicu. Kao što je jednom kazala Gorana Stipeč Brlić, stavimo li pametnu klupicu u Delnice, nećemo nikome pomoći. Ipak, odlučimo li prvo razumjeti povijest i kontekst zajednice, možemo naći ono što će pomoći svima. Ekohistorija i kulturna geografija samo su jedne od mnogih znanosti koje mogu pomoći u ostvaraju otpornog društva, ali su među onima koje se čine ključnima zbog svoje interdisciplinarnosti. Ti humanistički kokteli su oni koji trebaju biti na stolu kada se započinju dijalozi vrijednosti ili kada se pišu planovi budućih direktnih akcija. Za one koji misle da vremena za razmišljanje nema, zaboravljaju kako se ne nalazimo na početku procesa; sada je samo važno naći dovoljno ljudi koji će nadopuniti tekuće procese i iskoristiti postojeće znanje. U praksi to znači rad na lokalnoj, a borbu na globalnoj razini.
Jedino što od svih možemo tražiti je da počnu zajedno s nama razbijati glavu. Ni mi ne znamo što će točno biti, ali znamo kako želimo znati što će biti.
