Proteklih godinu dana, sa znanstvenom temom pandemije u rukama, “mainstream” medijska scena se uz društvenomrežni benzin nikako nije proslavila. Kontradiktorne informacije, površne interpretacije, nekritički prenesene agencijske “vijesti”, pružanje prostora likovima čiji su motivi i znanje sumnjivi (…), stvorili su kognitivni individualni, a potom i širi društveni kaos što je produbljivalo, a možda i još uvijek, produbljuje krizu koja se ne čini gotovom.
Pandemija i virusi su složena tema koja se tiče stručnjaka u rasponu od virologije do sociologije (potonje se baš najmanje pitalo o svemu) pa se čini da redakcije koje su svedene na vrlo jednostavne ljude opće prakse s kreditima i vlastitim problemima, a kojima nad glavom stoji šef s grafovima Google Analyticsa, nisu u tome ni mogle proći bolje.
Kako su informacije moć i najdirektnije utječu na pojedinca i društvo, ni mi nismo mogli proći bolje.
TikToka nije bilo
A kako i što onda možemo očekivati od izvještavanja o klimi, klimatskim promjenama, zelenoj paradigmi globalnom zatopljenju? Tema je daleko kompleksnija od pandemijske, a na ljude je slojevitije utjecajna u rasponu od pitanja proizvodnje hrane do promjena opće geografije i geološke strukture. “Zabava” se obično odvija ljeti – već nekoliko godina se događa da pojedine prirodne katastrofe eskaliraju, mahom požari, pa se uklapaju u narativ sušenja Zemlje. Drugi voljeni motiv su nagle poplave nastale uslijed nevremena. Ili ćemo izgorjeti ili se utopiti, nema trećeg.
Složeno je pitanje da li doista toliko eskaliraju katastrofe ili naša osjetljivost na njih s obzirom na dostupne tehnologije, brze i neposredne protoke informacija, puno pedantnije statistike. Dramatičnih i groznih primjera poput npr. putnika trajekta ispred zapaljene grčke obale je bilo vjerojatno uvijek, ali samo sada u sekundi s neposrednog mjesta odvijanja završe i na TikToku. Isto vrijedi i za satelitske snimke koje su sada pitanje “live” prijenosa.
Kroz ljeto 2021. spomen globalnog zatopljenja i klimatskih promjena je u domaćim medijima eksplodirao. Odjednom nema naslovnice portala koji neku nevolju ne stavlja pod tu famoznu kapu jednako tako nekritički, kontradiktorno, općenito, izvankontekstualno kao što je već mjesecima s pandemijom. Da napišem ovaj kratki osvrt zapalio me članak o poskupljenju povrća u kojem se navodi da su “uzrok klimatske promjene”. Čekam da Ivica u školi kaže kako su mu zadaću pojele klimatske promjene. Ako one utječu na fizički zaštićene, temperaturno kontrolirane i računalno upravljane staklenike i plastenike ili industrijski navodnjavana polja u kojima se odvija masovni nastanak solidne količine današnjeg povrća iz marketa, onda smo stvarno nastradali.
Kada je pak objavljeno izvješće Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC) (inače PR-ovski pak vrlo tendenciozno plasirano ali to je druga tema) sve je dodatno eksplodiralo. “Gotovi smo!” “Spržit ćemo se!”, “Napravimo nešto odmah!”
Tko smo to “mi”?
Najzanimljiviji je upravo taj diskurs “mi moramo nešto napraviti” koji medijski prevladava. Tko smo to točno mi? Gdje doista leži odgovornost? Čemu stvaranje te kolektivne slike krivnje, nekakvog poziva na flagelantsko samobičevanje, ako stvari imaju ime i prezime u korporacijama i opasnim poslovnim praksama iz Kine, Indije, SAD-a, kolektivnom pristupu transportu i urbanizmu (osobni automobili te avionski prijevoz čine veći dio formule problema) i na kraju krajeva u našim konzumerističkim i životnim stilom potenciranim potrebama u rasponu od hrane, turizma, odmora, igračaka… Ako smo ovo u zadnjoj rečenici “mi” o kojima se govori onda se zaziva puno dublja promjena, to je dobra tema.
A kako bi ona trebala zaživjeti? Isti mediji koji nas sad odjednom spašavaju od vrućeg Sunca kroz sadržaj i marketing (logično, jer je to poslovni model) potiču najrastrošniji i najluksuzniji životni stil (imaj više automobila, vile, bazen, putuj na egzotične lokacije avionom…) stvaraju najdramatičnije naslove. Da, da “mi smo krivi!”. Postala je i velika fora uzeti zelenu marketinšku lovu pa i nastaju zelene sekcije uz par priči o urbanim vrtlarima, zdravoj kozmetici i paf – oglasima za automobile.
Modeli histeričnosti za klikove, fućkaj klimu
Tema odnosa medija i vremenskih prilika nije naravno nova i povijest tog odnosa se ne ispoljava samo na klimatskim promjenama. Praćenje dnevnih meteo prilika je već godinama u nevolji, a objektivnost i hladnoća ustupili su mjesto senzaciji – mahom američki model “show” izvještavanja o vremenu postao je globalnim uzorom, a dramatični izvještaji o običnim zimskim ciklonama koje dobivaju u imena, pretjerano dramatično tvitanje TV meteo celebrityja o najobičnijim pojavama (“Ljudi, pada snijeg na Zavižanu!”, taj sam upamtio), tendenciozna tumačenja sezonskih vremenskih prognoza, samo su dio fenomena koji se je sada proširio na klimu u cjelini.
Klimatologija je teška disciplina. Matematika, fizika, kemija, geografija, statistika, povijest (…), sve pomalo čine njene ne uvijek pristupačne slojeve svakom laiku. Ja ne razumijem većinu toga, nisam tog profila i znanja, i tim više su potrebni pravi edukatori i znalci koji sve to mogu prevesti u nešto suvislo i ispravno. No to je teži put. “Mainstream” medijska scena traži tabore.
Kao što smo se kroz pandemiju podijelili u “lockdown” fanatike i “korona” skeptike, s cjepivom u vaksere i antivaksere, tako se sada stvar sličan model histeričnosti. Potom se negdje po upetljaju “lijeva” i “desna” politička etiketa te postaje neraspoznatljivo što je agenda, a što istina. Ujedno, živimo u klimi izjašnjavanja i forsiranja “vjerovanja u velike narative” (Karl Popper, a i postmodernisti su se zeznuli kada su rekli da su umrle “velike istine i ideologije”, sada ih je samo puno više u ponudi supermarketa vjerovanja, ali vjera u njih je vrlo snažna) pa pogrešna strana znači lomaču, bar u tom društvenom krugu.
Čini mi se da alarmizam i implementiranje mehanizama straha ili pak defetizma, koje prevladavaju u ljeto 2021., sigurno nisu rješenje ozbiljnih problema s kojima se susrećemo. Kao čitatelj želim prave analize uzroka nevolja i katastrofa, a do toga nije lako doći – zato mi se svidjelo kako su pojedinci analizirali poplave u Njemačkoj kao rezultat nevjerojatno lošeg planiranja i provođenja izgradnje na skroz neprikladnim mjestima za prirodne tokove voda, analize vatrogasnog sustava Grčke i Turske koje imaju doslovno stotine vojnih aviona čiji letovi ostavljaju neugodan karbonski otisak, ali kanadere im moraju posuđivati drugi (procjene za Tursku govore od 0 do 12!), MeteoAdriatic donosi klasično dobre osvrte na najrazličitija klimatološka pitanja i stavljanje pojava u (bar trenutno poznatu) povijesnu perspektivu (odlična je ova analiza medijskog prenošenja vijesti o topljenju leda), volim osvrte našeg odličnog tviteraša Mejsa, velikog poticatelja javnog i biciklističkog prijevoza, koji je sjajno prikazao kako Hrvatska gradi automobilsku ovisnost turizma, a upravo je u njima problem…
Kako će vam o tome pisati “mainstream” kada se i dalje bave euforičnim prebrojavanjem prelazak broja automobila preko granice, a Hrvatska kao najveći uspjeh slavi izgrađenu cestu. Jednako tako ogroman je sektor i broj tema iz sfere otpornosti zajednica i gradova, ali i to je postalo osjetljivo – mi bi i niske poreze, ali i da funkcionira sustav javne solidarnosti i sigurnosti. U svakom slučaju slagali se s nekim ili ne, dobro je uključivati u formulu različite poglede jer mentalni baloni nas i dovode do problema .
Važnije je pričati o suvislom preživljavanju i nas i prirode, a nema spora da upravo ljudsko interveniranje u prirodu, civilizacijske procese i funkcioniranje može i dovesti do opstanka te sprečavanja izumiranja poput nekih ranijih.
Potrebna akcija redakcija
Sve ovo govorim kao netko tko vjeruje da neumjerenom djelatnošću prelazimo granice dobrog ukusa u odnosu prema prirodi i klimi, privlačna mi je “zelena” transformacija i inovacije, urbana poljoprivreda, pitomiji i na “zeleno” naslonjeni urbanizam. radikalno drugačiji transportni sustavi oslonjeni na željeznicu, a ne na automobile. Bojim se da će “mainstream” medije više zanimati stvaranje vatre među publikom jer to znači multiplikaciju posjeta nego njeno gašenje. Koga zanima dosadni, stabilni, konstruktivni zeleni svijet?
U smislu rješenja čini mi se da redakcije trebaju provesti ozbiljne i dugoročne treninge. Nije održivo da na tako kompleksnim tekstovima rade priučeni studenti ili novinari opće prakse koji skaču od teme do teme. To je najozbiljnije znanstveno novinarstvo, traži dugogodišnje učenje, ulaganje, iskustvo u procjeni i razlikovanju važnog od nevažnog. I često oslanjanje na “stručnjake”, pa i kada ste i sami vrlo potkovani u temi nije lagano, jer upadate u zamku slijepog vjerovanja autoritetu ili nečijeg lobiranja, a ovo područje ga je upravo prepuno. Prostor lobija nikada nije bio tako zgusnut.
Na zajedničkim novinarskim susretima treba promisliti i pojmove koji će se koristiti, kao i suvisliji pristup opremanju tekstova. Ako je već sve to tako važno, i odlučuje se bez kompleksa uz fotografiju uplakane majke s djetetom ispred upaljene šume tvrditi da nam je “kolektivno prženje pitanje dana”, tekstovi o klimi, klimatskim promjenama i globalnom zatopljenju ne mogu biti dio iste formule lova na bolje brojevima Gemiusa i Google Analyticsa ili pak brojanja interakcija na društvenim mrežama. Oni traže pažnju i pažljiv tretman.
Mediji su ujedno važan dio senzibiliziranja, educiranja, karika pritiska i stvaranja korekcija devijacija pa bi bilo dobro da se to radi vrlo jasno i adresirano jer sve ima svoje ime i prezime. Definitivno nismo i nećemo biti krivi neki općeniti obični “MI” iako bi mogli stradati. Vjerojatno i prvi…
U svakom slučaju stati na loptu jer histerični klikabilni alarmizam osim što je iritantan, više će odmoći nego pomoći. Što prije prestanemo vjerovati da samo strah, a ne potreba za boljim uvjetima i životom, ljude motivira na akciju prije ćemo u rukama imati i bolje solucije.
