Kada bi vas zaustavili na ulici i pitali kako koristite knjigu, što biste rekli? Plemenit odgovor bio bi onaj Michela de Montaignea koji piše kako su „knjige najbolja popudbina koju je imao na ovom ljudskom putu“. Isto bi rekao i moj prijatelj koji je u njima našao rješenje za rasklimani kvartet stolica, radni stol, policu, ulazna vrata i krevet. Jednoj prijateljici knjiga je poslužila kao daska za rezanje, a drugoj kao potrošni materijal za šalabahtere. Oko mene su motali od Imena ruže do Agrokora i sloma ortačkog kapitalizma. Iskren odgovor mogao bi biti i estetske prirode – edicije Večernjeg ili Jutarnjeg lista rese svaki prostor, a nije naodmet kazati i kako domaćin dobro izgleda pored njih. Njihove stranice dobre su za tapete, ukrasni papir; postali smo kreativniji od materijala za potpalu. Malo ljudi bi se usudilo kazati kako je kralo i prodavalo naslove u maniri Bolañovih Divljih detektiva; nekima u džep, nekima u glavu.
Naravno, služe i čitanju. Upravo tim naoko jedinim zgodnim odgovorom na naše pitanje odlučio se pozabaviti novi gost projekta Knjiga na nezgodnim mjestima, Nenad Ivić. Poznati hrvatski intelektualac je na malenom travnjaku povrh Tower Centra Rijeka pred mnogobrojnom publikom održao kratko predavanje o razvoju čitanja i knjige, nastojeći pritom prikazati kako su spomenuti procesi duboko isprepleteni. S obzirom na vremenska ograničenja, gost je otpočeo onime za što je bio siguran da će ostati mnogima u pamćenju – anegdotama:
„Povijest knjiga, kao i (ne)zgodna mjesta na kojima možemo naći knjige su dubinski vezana uz antiku i grčko-rimsku kulturu. Kada je u prvoj polovici sedmog stoljeća Omar osvojio Aleksandriju – jednu od najvećih biblioteka i spremišta ljudskog znanja svojeg vremena (*Rimljani su sebe smatrali ljudima ukratko iako su poznavali da postoje Kina i Indija) – postavilo se pitanje što će biti s bibliotekom. Rekao je sljedeće:“Ako se u njoj nalaze knjige koje govore isto što i Kuran, uništite ih. Ako se pak nalaze knjige koje govore suprotno, uništite ih isto. To nisu dobre knjige“. Ta anegdota – iako možda apokrifna (*spominju ju arapski povjesničari) – govori o jednom tjeskobnom odnosu prema knjizi i prema onome što nam knjiga nosi – čitanje. Knjiga je opasna, čak i u onim kulturama koje se smatraju kulturama knjige kao spomenuta islamska te kršćanska. I kršćani su imali i još uvijek imaju jako mnogo kalifa koji žele uništiti sve knjige koje govore nešto drugo od onoga što je sadržano u knjizi koju smatraju istinitom.
Ova nas anegdota vodi prema odnosu prema knjizi, ali i još nečemu; osvajanje Egipta koji je tada bio pod istočnim rimskim carstvom (Romaioi) prekinulo je dugotrajnu praksu koja je obilježila odnos prema knjizi – upotrebu papirusa. Prekinulo je upotrebu srčike, jedne biljke iz Nila. Na cijelom području carstva – od mediteranskog bazena do Engleske i Irske – papirus je služio kao glavno sredstvo pisanja. Kada Arapi u sedmom stoljeću osvajaju Egipat, ta trgovina koja je bila vrlo živa – preživjela je pad Rimskog carstva – prestaje. I Europa je morala smisliti druge načine na koje je će zapisivati riječi, prenositi ih i davati ljudima da čitaju. Dakle, jedna gusta povijest. S jedne strane povijest predmeta koji je silno krhak; papirus jako teško preživljava u sjevernijim klimama. Isto tako povijest golemih opasnosti koja ide do posljednjeg paljenja knjiga u vidu Kristalnachta za vrijeme nacističkog režima.“
I dok je prva anegdota ubola u srž povijesnih procesa, druga je za cilj imala ukazati na činjenicu kako knjiga nije komfor, već izazov:
„Riječ je o mitu koji nam je na ovaj ili onaj način poznat. Barem u obliku zvukova koji nas pozivaju na razne opasnosti ili upozorenja. To su sirene. Ta mitska bića, kao što se kaže u Homerovim epovima, zavodila su ljude svojim pjevom. Međutim, ono što nikad nitko nije saznao, a neki rimski carevi su uživali u ispitivanju učenih ljude, je što su to pjevale sirene dok su zavodile ljude jer oni koji su bili zavedeni su umrli. Ostale su kosti od njih. Oni koji nisu bili zavedeni su to postigli time što to nisu čuli. Jedna freska iz Tunisa (Dougga) prikazuje upravo scenu u kojoj sirene zavode. Tri sirene stoje na jednoj litici, razvijaju svitak papirusa i nešto iz njega čitaju. No, na svitku se ne može razaznati što one čitaju. To nas upozorava na posebni užitak koji sliči zovu sirena te u stanovitom smislu znači smrt u odnosu prema svakodnevnom životu. Barem vrstu dobre smrti ili suspenzije u odnosu na život koji predstavlja čitanje. Kad čitamo – kao što su sirene razvijale papirus – u stanovitom smislu umiremo za svakodnevni svijet.
To je jedna fascinantna povijest jer ako gledamo načine na koje čitamo (spomenuti lom, prestanak upotrebe papirusa i traženje novih nosača) na kraju danas živimo tu promjenu. Nedavno sam dobio knjigu nešto što se zove knjiga, ali se zapravo nalazi na disku i uopće nema namjeru da bude prevedeno u predmet koji mi poznajemo i zovemo knjigom.
Ta čudesna povijest knjige nudi dva prijelomna trenutka:
„Jedan je trenutak samog nastanka tog čudesnog predmeta što zovemo knjigom i koji smještamo u vrijeme kraja Rimskog carstva između 4. i 6. stoljeća. Nastaje predmet koji ima sva obilježja onoga što mi zovemo knjigom. Drugi trenutak koji je opće poznat je izum tiskarskog stroja krajem 15. stoljeća koji otvara sasvim nove načine čitanja i nove odnose prema knjizi.“
No, svemu tome je prethodio papirus koji je dugo vremena diktirao način čitanja i pisanja naslova:
„Zamislite iskustvo sirena te onoga tko u prvom ili drugom stoljeću čita knjigu. Papirus se slaže u trake koje se obavijaju oko štapići. Kao i sve što čovjek radi, oni su katkada bili vrlo luksuzni (*npr. slonovača). Da bi čitao knjigu, čovjek ju je morao razviti. Od tuda dolazi i glagol koji poznajete – explicare. On znači razviti; razviti svitak da bi ga mogli čitati. Sami svitci su sačuvati u Egiptu zbog suhe klime. Ovdje gdje su kiše češće nijedan papirusni ostatak nije preživio. No, ako pogledate kako to izgleda; ono što imate pred sobom su kolone slova bez interpunkcije, razlike među riječima, odjeljaka. Jedan znanstvenik je lijepo to sažeo: da bi čitali antički svitak i pronašli nešto u njemu, morate već znati što se u njemu nalazi. Tu nema stranica, nema indeksa, nema ničega. Zato knjige antičkih pisaca koje se dijele na poglavlja i knjige imaju više manje jednak oblik jer je to oblik svitka. Oni su bili složeni u bibliotekama kao po prilici što danas slažemo ručnike te su s njih visjele ceduljice na kojima je pisalo npr. Aristotélēs dialektikḗ. Tako su bile složene knjige na policama u cijelom Rimskom carstvu pa i Aleksandriji.
Negdje od trećeg stoljeća pa zaključno s petim stoljećem pojavila se jedna jako velika knjiga za koju je trebalo izuzetno puno svitaka za imati ju u cjelini – Biblija. Ona se polako do petog stoljeća konstruirala u oblik koji poznajemo danas. To nije knjiga koja je pala s neba već je jednostavno nastala naporom cijele jedne kršćanske mediteranske kulture. Danas bi to mogli nazvati autoriziranom verzijom onoga što je Bog htio napisati ljudima. To je golemi tekst, čak i za današnje čitatelje. Kako vladati njime? S upotrebom i čitanjem tako golemih tekstova polako se razvijaju tehnike u kojima taj svitak postaje ono što mi danas prepoznajemo kao knjigu. Svitak se počinje komadati na nešto što sliči stranici. Počinje se pisati recto verso; s jedne i druge strane. Ti komadi se počinju slagati jedan na drugi. To se naziva kodeksom te je to prvi oblik knjige u današnjem smislu riječi. Prve knjige su bile papirusne i samo su se vrlo rijetko upotrebljavali drugi nosači kao životinjske kože. Biblija koju je Konstantin Veliki iz posebnih razloga dao sastaviti, takozvani Codex Purpureus, bila je napisana na purpurno obojenoj životinjskoj koži. Purpur je bila boja koju su isključivo mogli upotrebljavati rimski carevi.
Sljedeća stvar s kojom su knjige povezane je nešto što je karakteriziralo grčko-rimski svijet negdje do 5.stoljeća – i malo duže na istoku –, a to je pismenost. U odnosu na srednjovjekovlje i rani moderni svijet su te gradske kulture bile vrlo pismene. Manje-više su sve transakcije prelazile preko nekog nosača. Uz ove koje sam već spomenuo, postojali su i drugi: komadi drveta, pločice premazane voskom, krhotine lončarije i slično. Ti ostaci nisu preživjeli do danas nigdje osim u Engleskoj gdje su u nekim tresetištima sačuvane drvene tablice što predstavlja golemu radost za istraživače. Kao sami predmeti knjige na stanovit način vladaju našim čitanjem, načinom na koji mi ovladavamo samim knjigama.“
A onda je papirus nestao i pred nama se stvorila svojevrsna nizbrdica:
„Što se događa kada papirus prestaje biti dostupan Europi? Počinje se upotrebljavati upravo ono na čemu je Konstantin Veliki dao zapisati Bibliju: životinjske kože. Negdje tijekom u 6./7. stoljeća knjiga postaje – iako je i prije bila, ali ne u tolikoj mjeri – silno dragocjen predmet. Predmet koji se čuva, predmet koji predstavlja dio carskog blaga. To je stvar koja se poklanja i koja nije svima dostupna. Vezano je i za relativnu nezainteresiranost ratničkih kultura po padu Rimskog carstva za pismenost. Kulturan čovjek više nije bio onaj koji je pismen – za to postoje specijalisti – nego je onaj koji zna ratovati. Primjerice, na grobnom natpisu Merobauda koji je bio jako dobar latinski pjesnik je pisalo da je među oružjem zveckao slovima. Jednako je bio vješt pisanju kao što je bio u ratovanju. To u srednjovjekovlju nije ideal ratnika; knjige nisu nešto što se čita, za to postoje specijalisti. I tu prolazimo kroz jedan jako dugi period od pet ili šest stoljeća u kojem knjiga predstavlja jedno polazište za njezino prepričavanje. Nešto što je još u rimskim gradovima četvrtog stoljeća mogla biti praksa (*što su neki autori i opisali), a što mi danas smatramo normalnom stvari: čitanje bez micanja usnica. U srednjom vijeku to gotovo ne postoji. Tek od 13./14. stoljeća se počinje čitati tiho, a s izumom tiskarskog stroja, normiranjem slova, normiranjem razmaka među riječima i interpunkcije se ustaljuje praksa koju danas poznajemo, a to je praksa čitanja bez micanja usnica. To je ukratko povijest onoga što knjiga jest. Čudesna preobrazba jedne trake papirusa u jedan kompaktan i ekonomičan predmet koji može sadržavati jako puno slova.“
I dok je razvoj knjige više-manje stao, razvoj aktivnosti zvane čitanje nastavio se zajedno s drugim pojmovima kao publika, autor itd.:
„S izumom tiskarskog stroja neki knjiga postaje dostupnijom i jeftinijom. Ona prestaje biti predmet koji se čuva, onaj golemi predmet koji je užasno skup. Jedan literat i francuski kralj mogao se pohvaliti da je u 14. stoljeću jašući konjem iz Francuske kroz Italije pročitao cijelu jednu knjigu. Tada se već počelo pojavljivati nešto što je izgledalo današnjem paperbacku, nešto što možete pročitati u rukama, čak i ako sjedite u sedlu. Kao što danas čitamo knjige u busu, vlaku ili tramvaju. Od 16./17.stoljeća se knjige nalaze posvuda. U 17. stoljeću jedan kritičar se jako ljuti na žene. Za njega su one posebno opasne jer vole čitati romane. Umjesto da slušaju propovjednika na misi, one u svojim pregačama drže skrivene romane i tajno ih čitaju dok propovjednik propovijeda. To su bili mali predmeti, manji od današnjih paperbacka koje možete skriveno čitati.
U 18. stoljeću dolazi do pojave koja će u stanovitom smislu demokratizirati upotrebu knjige – kavane. U načelu demokratična mjesta jer svatko tko može platiti relativno malu cijenu može u njih ući te raspravljati o knjigama, ali i pisati. Nije slučajno dva stoljeća kasnije ona dio mitologije velikog Jean-Paul Sartrea koji je pisao velike filozofske studije u kavani Café de Flore; teško je vjerojatno da je to istina, ali lijepo zvuči.“
Ipak, s razvojem komfora dolazi i do razvoja kontradikcija oko same biti knjige:
„Devetnaesto stoljeće je u konsakriralo ono što mi danas vidimo kao ideal: mirno čitanje u radnoj sobi, u naslonjaču pod svjetlom lampe; bez micanja usana u potpunoj tišini. Ta slika je u potpunom raskoraku s onime što knjiga jest jer je svaka knjiga u načelu izazov, izlazak iz tog svijeta. Jedan francuski teoretičar, Roland Barthes, tekstove je, a to možemo proširiti na knjige – podijelio na dvije vrste: tekstove užitka i tekstove naslade. Knjige užitka su one knjige u kojima uživamo jer nam potvrđuju svijet u kojem živimo. Primjer toga mogli bi biti ljubavni romani jer nam oni potvrđuju da će svijet uvijek biti onakav kakav živimo. To jest da će sve biti sretno. S druge strane postoje ono što zovemo tekstovima naslade. Oni nas izbacuju iz našeg svijeta, čine da propitujemo svijet, izmiču nam tlo pod nogama. Moglo bi se reći da za sve takve knjige nema zgodnog mjesta. Jednostavno jer je svako mjesto na kojem čitamo biva takvim čitanjem dovedeno u pitanje. Svatko tko je bio u biblioteci zna da svaka knjiga koju uzme s police dovodi u pitanje cjelokupno znanje koje smo u toj biblioteci skupili.“
Za Ivića je ključna zamisao da svaka knjiga sa svakim čitanjem nastoji protresti naše okvire:
„Biblioteke su paradoksalno i najopasnija mjesta za knjige. Najveći broj knjiga nestao je upravo u požarima koji su harali najrazličitijim bibliotekama tokom povijesti. Ako hoćemo definirati ono što bi mogla biti – platonistički rečeno – ideja knjige, bit knjige, onda bi rekli da je ona ustvari nema jer je ona neprekidno bujanje, proliferacija, dovođenje u pitanje. U tom smislu je knjiga možda najbolja slika čovjeka čija je najveća snaga potencijalno u tome da ne može biti definiran i da nije definiran. Ono što je čovjekova snaga je da nije ništa. Isto tako je snaga knjige da nije nešto, već da se sa svakim čitanjem aktualizira u nešto. Svakim čitanjem i govorom dovodi u pitanje mjesto na kojem se nalazi. A knjiga se nalazi posvuda.
U 17. stoljeću u Francuskoj i drugim dijelovima Europe postojala je jedna vrsta cenzure. Kako biste objavili knjigu ste trebali dobiti kraljevsku povlasticu koja je davana knjigama koje su se smatrale neopasnima, kako za vlast, tako i za moral. Tome se doskakalo tako što su bile tiskane negdje drugdje; tiskale su se u Švicarskoj te u dijelu svijetu koji se tada smatrao slobodnijim – Nizozemskoj. Ako uzmete bilo koju francusku knjigu iz 17. stoljeća vidjet ćete da je bila tiskana u Leidenu, kod Francuza koji su tamo imali tiskare. Gdje ste nalazili knjige? U skrivenim pretincima diližansi koje su krijumčarile knjige preko granice u Francusku. Knjige nalazite na najneočekivanijim mjestima kao što se čita na najneočekivanijim mjestima.“
Malena je naša povijest, i zato nije začuđujuće što se pred sam kraj predavanja hrvatski intelektualac odlučio vratiti Rimu:
„Rimljani – koji su posebno bili vezani uz obrazovanje – čovjeka su definirali prema njegovom obrazovanju. Posebno su se hvalili time da čitaju i prezirali su obične ljudske djelatnosti upravo jer su se posvećivali čitanju. Plinije Mlađi opisao je s velikim ponosom kako je za vrijeme silno kompliciranih lovova uspio, nošen u nosiljci, pročitati i komentirati cijelu jednu knjigu svojeg prijatelja. Taj prezir prema svijetu je nešto što b mogli smatrati sasvim nezgodnim mjestom, ali to je mjesto u kojem se kultura kao rimska potvrđivala.
Danas kada su knjige pitomo smještene u knjižarama i bibliotekama za koje bismo mogli reći kao jedan rimski povjesničar da su katkada zatvorene poput grobova u njih jer u njih nitko ne ulazi. A još uvijek se zovemo kulturom knjige premda je ta knjiga samo simulirani oblik knjige na ekranu laptopa ili kompjutera s kojeg čitamo. Nakon što je u 19.stoljeću knjiga postala nešto što svatko može čitati i što svatko čita i što se može čitati posvuda, nalazimo se u situaciji da se knjiga ne čita gotovo nigdje. Za nas knjiga ponovo postaje vrsta luksuznog objekta izvan ovih krajnje suženih zajednica kao što su sveučilišne zajednice koje predstavljaju i koje jesu zajednice čitatelja. Zapravo se čudim da me uopće plaćaju za posao koji radim jer mi je to toliki užitak. Jedino što trebam i mogu je čitati i za to mi je svako mjesto dobro, čak i autobus s kojim se vraćam u Zagreb.“
A kada ćemo se mi vratiti Knjizi na nezgodnim mjestima? Cijeli projekt zaokružit će Kristijan Novak na Škurinjama, ali za više informacija morat ćete se još malo strpjeti.
P.S.
Mladost, ludost
„Svako mi je mjesto (za čitanje) dobro. No, ono čega se uvijek sjećam najradije… Kad sam kao dijete ljetovao u srednjoj Dalmaciji, negdje oko Splita, na nekoj stijeni bih našao zgodno mjesto u sjeni i čitao bih Grofa Monte Crista i tako provodio cijelo jutro. To je meni idealno mjesto za čitanje.“
Autor još živi, zar ne?
„Počet ću s jednom Ciceronovom doskočicom:“Ljudi koji su neobično skromni i ne žele se nikad isticati jako vole da im se ime stavi uz knjigu koju su napisali“. Govori o autorima i o onome što mi poznajemo kao autora. Antička kultura poznaje i na kraju je izumila taj pojam; onaj koji povećava, dolazi od latinskog glagola augere što znači povećati; onaj koji uljepšava.
S druge strane, srednjovjekovlje razlikuje antički pojam autora. Za njih su to veliki pisci kao Homer, Vergilije ili veliki kršćanski pisci. Oni svoje produkcije vrlo često nude nepotpisane i anonimne. Autor je u srednjovjekovlju, barem u tehničkom smislu, najviše onaj koji tekst zapisuje, piše te sastavlja. On ga zapisuje u smislu da ga čuje jer jako puno literarne produkcije dolazi iz onoga što bismo nazvali narodnom pjesmom. Srednjovjekovni autor je poput onoga tko bi danas slušajući cajke na radiju njih zapisao.
Autor se ponovo pojavljuje širenjem same pismenosti te stvaranjem onoga što zovemo sviješću o individualnosti svakoga. S njegovim razvitkom se istovremeno kao jedno od njegovih najljepših izričaja počinje smatrati ono što on piše i radi, a to je pojam autor. S industrijalizacijom knjige, čak i u manufakturnom obliku, institucionalizira se pojam autora. Ali ako želite kao autor zaraditi i biti plaćeni za ono što ste napisali trebat ćete dočekati 20. stoljeće kako bi to na bilo koji način zakonski regulirano. U 19. stoljeću su se pisci jako oštro pogađali sa svojim izdavačima oko toga koliko novaca će dobiti unaprijed za neku knjigu te ako je uopće moguće zaraditi od pisanja knjige. Autorsko pravo kao što ga mi poznajemo se pojavljuje relativno kasno. Negdje do 19.stoljeća autor predstavlja kulturan i počasni pojam.“
Najdraži bend?
„Audioknjige su knjige kao i svake druge knjige. Kao što sam spomenuo, većina ljudi u srednjovjekovlju je do knjige došlo tako što je slušalo onoga tko je govorio. One su isto staro-novi način pojavljivanja knjige. Nama mogu izgledati blasfemično, ali knjige se mijenjaju i mi doista ne znamo kakav će oblik imati za 50 do 100 godina ako nas klimatske promjene ne unište pa s nama i sve knjige koje smo napisali.„
Što želite čuti?
„Doista ne znam kako će se civilizacija razvijati. Ne mogu vam ništa reći, ali kao i svi na to gledam sa sumnjom. Kako bih vam rekao; kad se pojavio Covid-19, evo još jedne pošasti. I prvo za čim sam posegnuo je Tukididov opis kuge u Ateni u petom stoljeću prije Krista. Pročitajte ga. Vidjet ćete da način na koji ljudi reagiraju se nimalo ne razlikuje. Neki su negirali da to postoji dok su im umirali rođaci, drugi su pokušavali naći načina da se tome odupiru; po prilici jednaka situaciji koju imamo danas s antivakserima i svima drugima. Borba s nečime što još ne znamo kako izgleda. Mi ne znamo kako će izgledati svijet u kojem ćemo biti ako u njemu uopće budemo.“
Napisao: David Čarapina
Prvotno objavljeno na Magazinu GKR.
