Prestali smo igrati toplo/hladno. Treći val je došao, i — nažalost — ponovo nas prisilio na međusobna suočavanja preko Zooma. Bacamo se u potragu za novim pozadinama, novim ispadima naše svakodnevice, i u konačnici — novim frustracijama koje zooming donosi na stol. Bili oni tehničke prirode, ili psihološke prirode (Zoom fatigue), svi znamo koliko brzo umara online komunikacija koja se — začuđujuće — još uvijek izjednačava s komunikacijom uživo. Međutim, to je jedna druga tema u koju se rijetki još upuštaju, u strahu da će se raspasti i ovako zakrpan svijet. Danas smo se okupili u ovome članku kako bi se upoznali s jednim zgodnim, subverzivnim alatom — Zoom Escaperom.
Riječ je o besplatnoj aplikaciji koja zoomeru nudi široki repertoar izlika za bijeg na čisti zrak. Redom su to: uriniranje, dječji plač, muški plač, lavež, obližnje gradilište, vjetar te loša veza. Znam, neki već na prvu zvuče apsurdno (i jesu), ali dio njih je uistinu realističan, i ono što je najvažnije — iritantan. Jednostavno smo primorani isključiti se; ne računamo više na naš odgoj ili volju ili strpljenje. Iza spretnog widgeta stoji umjetnik Sam Lavigne koji svoj rad popraćuje jednostavnom porukom — Deliberate slowdown, reducing productivity and output, self-sabotage. Njegova ostala djela (Zoom Deleter, The Good Life, Slow Hot Computer) koračaju uz istu misao, ukazujući na besmisao, u našem slučaju, novog normalnog. Aplikacija je besplatna te ju bez većih problema možete instalirati prateći postavljeni tutorial. I da — kada krenete puštati specijalne efekte, nećete ih moći čuti; oni muče jedino vaše kolege na Zoomu.
Kako ne bi sada klafrali o antikapitalizmu (ovdje imate odličan tekst Hane Samaržije), zaokružit ću radije članak mišlju o moći svakodnevice. Da, rijetki o tome razmišljaju, ali u trenucima kada se sve protokolira, i prozaizira kako bi se bolje razumjela mala slova razbacana po ugovorima, zaboravljamo na narav naše svakodnevice. A ona se ne da; imamo je sve manje, ali trudi se; taktizira, udara, bježi. Djeca plaču, veze pucaju, životi se odvijaju; audiovizualne intervencije u našim domovima mogu se fućkati kada naša svakodnevica eruptira i odvede nas. Zoom Escaper je važan upravo iz tog razloga. Pokazuje nam kako je novo normalno samo loš pokušaj starog normalnog koje panično pokušava spojiti dva i dva s četiri. Samo što u rukama ima krive brojke i nikako, ali nikako mu ne ide. I to se osjeti na nama kada se zagledamo kroz prozor, u zid, ili ogledalo te osjetimo kako nešto ne štima. Samo što ne možemo točno uprijeti prstom što točno ne valja. Zašto? Zbog našeg dobrog odgoja, volje, strpljenja, i prozaičnog iščekivanja boljih vremena koja — rekli su nam! — uvijek dođu. I doći će. Samo što ih ne moramo dočekati rastavljeni.
Trebat će nam dobrih ideja kad sve ovo završi. A kako ćete do njih ako barem jednom ne pobjegnete u svakodnevicu?
