Ne arhiviram komentare na društvenim mrežama; nemam potrebu povesti sugovornika niz aleju sjećanja do pakla i nazad u trenutku kada si krene pucati u koljena. Ipak, u sjećanju mi je ostao jedan komentar, nepoznatog sugovornika, bolje rečeno kokičara, iz listopada prošle godine. Vrijeme nastanka komentara je važno jer u tim trenucima samo su rijetki pojedinci prokockali znanstveni ili javni kredibilitet po pitanju pandemije. Mogli smo naslutiti tko je zalutao, tko se zaigrao postmodernističkim pilećim juhama, a tko se jednostavno zabrinuo.
U jednoj od rasprava na društvenim mrežama između dviju struja svoje mjesto našao je tako laički komentar koji je glasio, otprilike, ovako: “Bit će zanimljivo za deset godina vidjeti tko je pogriješio.” Nažalost ili nasreću, otklizavanja brojnih javnih ličnosti po pitanju odgovora na pandemiju vremenski je ubrzao mogućnost usporedbe njihovih odgovora na pandemiju. Ipak, teško je očekivati kako će do plaćanja računa ikada doći s obzirom na to kako su na našim prostorima rasprave svedene na područje društvenih mreža što pojedinci spretno koriste kako bi umanjili značaj rečenog.
Polemike nisu naša provincijska baština; iste se događaju na svakodnevnoj razini diljem svijeta, samo je pitanje njihovog legitimiteta koji ćemo, za ovaj kratak tekst, suziti na priznanje od strane publike, kao i dvaju autora koji se služe uokvirenim diskurzivnim arsenalom. U veljači je angloamerički nakladnik Verso priredio kratak zbornik pod nazivom Thinking in a Pandemic: The Crisis of Science and Policy in the Age of COVID-19 koji potpisuje uredništvo Boston Reviewa na kojem su tekstovi izlazili tijekom 2020. godine.
Zbornik se sastoji od tri cjeline:
- Pandemic History
- Pandemic Philosophy
- Pandemic Policy
Prva cjelina zadire u prošlost, povlačeći paralele s prethodnim iskustvima, kao i politikama u koje je svijet počeo uranjati u drugoj polovici 20. stoljeća. Posebice je upečatljiv esej Alexa de Waala “New Pathogen, Old Politics” koji bježi od ustaljenih usporedbi te odlazi u Köln 19. stoljeća kako bi na primjeru (ne)očekivane eksplozije kolere pokazao koju ulogu igraju makrosustavi (vlastodršci grada), ali i egzosustavi (ekonomska politika) na zaustavljanje, ali i širenje virusa.
Pandemic Philosophy je cjelina koju smo mogli i trebali imati na našim prostorima; kroz članke Jonathana Fullera, Marca Lipsitcha, Johna P. A. Ioannidisa čitatelj, a laik može obujmiti kompleksnost epidemiološkog pristupa na razuman i pristupačan način. Važnost druge cjeline nalazi se u činjenici kako je uglavljeno u diskursu koji ima nultu toleranciju za fantazmagorični epidemiološki imaginarij koji smo imali prilike susresti na našim prostorima.
Pandemic Policy je — za razliku od prethodna dva — pomalo nabacanog sadržaja koji se ponajviše dotiče niza (post)modernih fenomena koje je pandemija samo istaknula (vjera u znanost, pitanje rasizma). Može se reći kako je na čitatelju da odabere članak po svojoj želji.
Ipak, zajednički nazivnik cijelog zbornika jest njegova vremenska odrednica; riječ je redom o tekstovima nastalima tijekom prvo vala (između ožujka i lipnja) što za neke može biti prednost, a za neke nedostatak. Imamo tekstove koji su se uhvatili s općim mjestima zbog čega su se doveli u poziciju da ostare; posebice polemika o znanstvenim pristupima ostaje eklatantan primjer lanca tekstova koji se trebao naći u mainstream medijima. S druge strane, knjiga je izašla u veljači 2021., u trenucima kada završava drugi val, a za neke već započinje i treći val; zašto uredništvo nije uvezlo i recentnije tekstove ili studije koje bi imale mogućnost ostvaraja zanimljivog odnosa s tekstovima s početka pandemije.
Stoga, Thinking in a Pandemic nam nudi u isti čas pregled naših misli s početka pandemije, kao i uvida koji su prerasli vremensku odrednicu te s pravom našli svoje mjesto u knjizi koja nudi drugačiji kontekst doli mjesto na webu. Za nas je zbornik važan zato što nam pokazuje važnost zdravih polemika, kao i pristupačnih i očuđujućih eseja koji ne bježe od oštre, ali konstruktivne kritike koja nema razloga podignutih ruku doći pred čitatelje ili od njih tražiti predaju; oni su ti koji pružaju ruku i traže nastavak kritičnog promišljanja vremena u kojem se nalazimo.
Da, knjiga Boston Reviewa je (trenutno) za nas nedostižna s obzirom na to kako na našim stranicama nalazimo šačicu eseja i analiza nalik ovima u knjizi; prevladavaju intervjui, kao i pojedinci čiji se kredibilitet s početka priče istopio unatoč zimskim uvjetima. Ipak, ista nam se postavlja kao putokaz za naše buduće pokušaje (ambiciozna rečenica) sažimanja pandemijske misli s naših prostora.
