Kako gledamo na hobotnice? Strah govori najviše; popularna kultura na životu još uvijek drži Krakena (ipak inspiriranog orijaškom lignjom) kao kralja morskih zvijeri. Mitološka hafgufa proždirala je sve nadohvat krakova u islandskoj sagi Orvar-Odds. Pierre Denys de Montfort, stojeći na mornarskim glasinama, početkom je 19. stoljeća tvrdio da postoje (barem!) dvije kolosalne hobotnice koje su, zasigurno, potopile deset engleskih ratnih brodova. Realnija nastojanja opisivanja cefalopoda daleko su od mogućeg suosjećanja. Plinije i Elijan u svojim djela pišu o borbama domicilnog stanovništva s hobotnicama koje izranjaju u potrazi za hranom. Riječ je o čudovištima; Plinijeva je težila preko 300 kilograma, dok je Elijanova bila ohola i lukava. Unatoč tome što se hobotnica kroz stoljeća smanjila, strah nije nestao. Dok je snimao filmsku adaptaciju 20.000 milja ispod mora, John Williamson bio je kazao kako nema morskog bića koje utjeruje strah kao hobotnica: “No words can adequately describe the sickening horror one feels when from some dark mysterious lair, the great lidless eyes of the octopus stare at one… One’s very soul seems to shrink beneath their gaze, and cold perspiration beads the brow.” Za mnoge danas više nije čudovište, ali još uvijek je vanzemaljac
Ipak, zadnjih dvadeset godina postepeno se mijenja njena percepcija, zajedno s odgovorima na pitanja životinjske svijesti i uma. Dio promjene je i Sy Montgomery, naturalistica i istraživačka novinarka iza koje stoji više od trideset publicističkih naslova. Među njima se najviše ističu Walking with the Great Apes: Jane Goodall, Dian Fossey, Birute Galdikas (Houghton Mifflin, 1991), The Good Good Pig: The Extraordinary Life of Christopher Hogwood (Ballantine/Random House, 2006) te knjiga u našem fokusu, The Soul of an Octopus: A Surprising Exploration into the Wonder of Consciousness (Atria Books, 2015).
The Soul of an Octopus kroz osam poglavlja (osam ruka) raspisuje autoričina prijateljstva s hobotnicama akvarija u Novoj Engleskoj (New England Aquarium). Redom se upoznaje s Atenom, Oktavijom, Kali te Karmom, velikim pacifičkim hobotnicama (Enteroctopus dofleini). Sy nastoji dolaziti svakoga tjedna (kasnije se ustaljuje srijeda) kako bi se zajedno s ondašnjim osobljem i volonterima upoznavala i družila s hobotnicama. Struktura knjige zrcali postepenu nauku o cefalopodima; od zagonetke (Here is an animal with venom like a snake, a beak like a parrot, and ink like and old-fashioned pen) do njena prijatelja, a čitateljeva znanca. Za razliku od prikaza hobotnice kroz jedan životni ciklus u My Octopus Teacher (*osnovica drugih razina), The Soul of an Octopus vodi nas kroz život četiri hobotnice s ciljem da se istakne njihova individualnost. Kada Atena iznenadno umire potkraj prvog poglavlja, akvarij je prinuđen brzom nabavkom doći do Oktavije, hobotnice odrasle u divljini što pokazuje u svojem antagonističkom stavu spram osoblja (član osoblja, Wilson, pomalo razočaranoj Sy poručuje kako su svi različiti, čak i jastozi). Ne razvijaju se novi argumenti o ravnopravnosti životinja, ali se stare lekcije uvezuju u nova životinjska prijateljstva. Nakon više od 30 knjiga možemo samo kazati kako su njeni zapisi o hobotnicama samo nastavak izgrađene publicističke poetike od koje nema namjere odstupiti.
Sama knjiga je višeslojna, što radi u njenu korist, ali i štetu. Prvi je prirodoslovan; Sy vješto koristi danu scenu u vidu akvarija te čitatelja upoznaje s njegovim drugim stanovnicima: kornjačama, jeguljama, morskim psima, piranjama itd. Da, hobotnice su u centru pažnje, ali novinarka umješno vezuje te ostvaruje širu sliku morskog ekosustava, pažljivo razbijajući antropomorfne slike o podvodnom svijetu. Gladak je prijelaz između prvog, prirodoslovnog, i drugog, društvenog sloja zahvaljujući osoblju i volonterima. Naglašene inkluzivnosti, akvarij postaje mjesto empatije, prostora otvorenog odbačenim društvenim grupama. U kasnijim poglavljima nastoje se ispreplesti intimni ljudski narativi s onima hobotnica zbog čega ostaje dojam toga da se to radi isključivo kao ustupak široj čitateljskoj publici u potrazi za naoko bližim načinima suosjećanja sa životinjama; ostaje gorak okus antropocentrizma.
Treći je institucionalne naravi s obzirom na to kako Sy čitatelja upoznaje s procesima na lokalnoj, regionalnoj te globalnoj razini. Daje nam se uvid u nabavku životinja, kao i logističke neprilike nastale tijekom provedbe redizajna akvarija. Tek u trećem sloju imamo prilike saznati kako zaposlenici na životinje gledaju kao na ambasadore svojih vrsta, kao i na niz okrutnih praksi koje ne rezultiraju kritikom od strane autorice. Štoviše, ostaju jedino zabilježene u maniri svojevrsnoj parodiji true immersion novinarstva koje zaslijepljeno sluša o birokratskim zaškoljicama koje rezultiraju smrću životinja. Izostanak kritike drugih vezuje se uz krah samokritike u trenucima kada izranjaju specističke radnje u vidu toga da nekoliko stranica razmišlja o nabavci hobotnice. Pitanja se množe jer knjiga nastoji održavati koherentnu naraciju o hobotnicama kao osviještenim, samostalnim visokointeligentnim bićima koji ne pokazuju namjeru ostvarivanja samih sebe kao naših ljubimaca ili prijatelja; jednostavno je, Sy, nitko ne želi čitati o tvojem ronjenju ili kako gledaš hobotnice kako postaju samo još jedan prizor društva spektakla. Prikazi masovnog turizma u Meksiku ili blockbusterskog slijepog spoja dviju hobotnica u Seattleu gotovo da isključuju trud, kako pojedinaca, tako i same Sy.
Siegfried Krakauer napisao je kako bestseller predstavlja uspješan sociološki eksperiment. The Soul of an Octopus pokazao nam je u kojoj mjeri je šira javnosti spremna pomjeriti odnos spram životinja; upoznati, a tek onda sprijateljiti. Odabir hobotnice tako biva razjašnjen; visoka inteligencija ostaje (još uvijek) implicitan razlog drugovanja sa životinjama, čak i beskralježnjacima. Ipak, nastavite li zbog knjige istraživati životinjski svijet ili odnos spram životinja, dođete li zbog nje do Petera Godfrey-Smitha ili drugih autora, njena zadaća je uspješno obavljena.
