Unatoč pandemiji, potresu, i ostalim problemima van trenda, nova godina trenutno se vodi pod sljedećim imenom (ako je za vjerovati Ministarstvu kulture i medija) — Godina čitanja. Mogli bi se smijati, mogli bi plakati, mogli bi jednostavno poludjeti. I hoćemo.
Samo ne danas. Danas ćemo čitati. U redu; danas ćemo vam reći što imamo u planu čitati kroz mjesec u kojem možemo očekivati nove stožere, nove statistike, ali samo stare probleme. Siječanjski meni u ponudi ima sljedeća tri naslova:
Andreasa Malma imali ste priliku upoznati prije tri godina kada je nakladnička kuća Fraktura u suradnji s Institutom za političku ekologiju objavila njegovo prvo, a kapitalno djelo — Fosilni kapital: Uspon parnog pogona i korijeni globalnog zatopljenja. Njegova dekontrukcija ekonomskog sustava kao glavnog katalizatora ekološkog meltdowna dugo vremena je bila usamljena, a onda je prošle godine Andreas Malm izletio s dvije nove knjige — polemičnim naslovom The Progress of This Storm te svojevrsnim pamfletom Corona, Climate, Chronic Emergency. Potonji je izašao u sklopu serije Verso pamfleta, točnije, u paketu s još tri naslova vezanih za pandemijsku situaciju. Direktni, angažirani, antisistemski — zadnji naslovi nisu se libili prokazati situaciju u kojoj se nalazimo. Uostalom, zadnje rečenice pamfleta opisuju Malmov pristup završenoj godini:
An age this bad can only be reflected in extreme contrasting images. Likewise, every concrete measure proposed here and by many others for coming to terms with nature and ending the ‘boundless imperialism’ against it may well be brushed aside as utopian. They are exactly as utopian as survival.
Na tragu toga dolazimo do njegove najnovije knjige — How to Blow Up a Pipeline (Verso). Novi naslov hvata se ukoštac sa strategijama obračunavanja s fosilnim industrijama protiv kojih je više nego ikada potrebno provesti niz direktnih akcija. Knjiga koja nam se u isti čas čini brutalnom, a potrebnom zbog pristupa u koji je ušivena uzaludnost tiskanja. Pet godina je prošlo od Fosilnog kapitala. Što se promijenilo?
I dok je Andreas Malm poznato lice, Aaron Benanav nije. Mlado istraživačko lice sa Sveučilišta Humboldt u Berlinu široj javnosti (hrabra sintagma) predstavilo se prošle godine naslovom Automation and the Future of Work (Verso). S obzirom na to kako smo na djelo dueta Srnicek&Williams, Postkapitalizam i svijet bez rada, čekali samo četiri godine i EPK, strah me dati prognozu kada bi mogli dobiti prijevod Benanavove knjige. Ako ga jednom i budemo držali u rukama, vjerojatno će biti prekasno.
Benanav se hvata ukoštac sa automatizacijom rada i njenim slatkorječivim, a neutemeljenim snovima o boljoj budućnosti i svijetu bez rada. Jednostavno — automatizacija nije svemoćna, i teško ćemo ju moći okriviti za manjak posla jednom kada pandemija prođe. Istina je mnogo gora.
Prvi dojmovi? Odličan presjek koji se uklapa u naše viđenje mamurnih dvadesetih.
A sad nešto uistinu dostupno. Meandarmedia objavio je prije dvije godine u sklopu edicije Drugi smjer djelo talijanskog filozofa Nuccia Ordinea, Korisnost beskorisnog. Riječ je o svojevrsnom filozofskom eseju hamvasovskih tendencija (Anthologia humana!) koji se bavi pitanjem beskorisnost humanizma kojeg logika profita u zadnjih nekoliko stotina godina nije uspjela prožvakati, samo odbaciti.
Nuccio Ordine kroz niz probranih i pronađenih citata govori o tome što je uistinu korisno, a što beskorisno u svijetu u kojem — ipak! — još uvijek nismo spremni zamijeniti tulipan kupusom. Međutim, to ne znači kako ćemo preživjeli tulipan pogledati kad kraj njega prođemo, kao što ni nećemo otići na predstavu ako nije za ocjenu, ili pročitati knjigu ako nije lektira. Ordine raspetljava muku pitanja “a što je tu za mene?” s ciljem da naglasi transcedentalnost humanističkih znanja. Rekli bi da je to pravo štivo za početak Godine čitanja.
Tercet odabranih naslova kroz siječanj će dobiti svoje zasebne okvire, kao i prikaze. Ovo je samo uvod u ono što nas čeka u siječnju, a da nisu potresi, pandemije ili drugi problemi koji čekaju svoj ulazak u medijsku sliku.
A to nije sve jer stol trpi više nego što smo se dogovorili. Slično kao što i ovaj članak traje duže nego što smo naznačili.
- Slađana Bukovac, Odstraniti životinju (Oceanmore, 2020) — autoričina prva zbirka pripovijedaka čiji se tematski izbor trauma, kao i odabrana stilizacija uklapaju u vrijeme koje proživljavamo. Inače, Stajska bolest stoji prva u redu za one koji se još nisu upoznali s opusom Slađane Bukovac.
- Jonathan Franzen, Kraj kraja Zemlje (V.B.Z., 2020) — američki autor nikada još nije prošao kroz moja vrata, ali njegovi eseji zaintrigirali su me s obzirom na to kako tematski istih nasušno nedostaje.
- Alek Popov, Mitologija tranzicije (Meandarmedia, 2013) — prošle godine sam u rukama imao njegov roman Misija London koji se pokazao kao najsmješniji, a najtužniji roman o diplomatskim misijama zemalja s naših prostora. Zbirka priča na stolu ima potencijal ispričati nove, a poznate priče iz novina.
- Roberto Bolano, Nacistička književnost u Americi (Vuković&Runjić, 2015) — povratak knjizi koju sam pročitao prije par godina. Zbirka apokrifinih portreta umjetnika s krive strane ideologije u kojoj su se našli namjerno ili slučajno. Prepoznat ćete mnoge.
- Poezije uvijek ima; od novijih naslova upadaju u oko nove zbirke Branimira Dropuljića (Kosine, GKR) te Tomislava Augustinčića (Ipak, zora, SKUD IGK). Starije? Dražen Mazur (Sendvič za gospodu, Znanje) ili Srečko Kosovel (Integrali, Meandarmedia). Ako želite nešto za višemjesečno uživanje, uzmite izabrane pjesme Jidi Majie (Rapsodija u crnom, Durieux).
- Nemojmo trpati više.
Možemo li sad — molim vas — početi čitati?
