Što znači odrastati kao gay u radničkoj obitelji? Kakve žrtve su potrebne da bi se iz niže klase pribjeglo višoj? Što se dogodilo nižim klasama da su se, umjesto s radništvom, počele identificirati s nacionalizmom i umjesto za Komunističku partiju, glasati za Nacionalnu frontu? I koju ogromnu odgovornost u svemu tome snosi sama ljevica? Dvanaest je godina prošlo otkako je francuski filozof i povjesničar intelektualne misli Didier Eribon napisao „Povratak u Reims“. Ova sociološka studija ispisana na temeljima autobiografske analize i gusto prokrvljena referencama, hvaljena je kao dirljiva, stilski vješta i ključna literatura za shvaćanje današnje Europe. Osim toga, inspirirala je i prominentne glasove mlađe generacije poput Edouard Louisa i Ocean Vuonga, da progovore o odrastanju gay mladića u obespravljenoj radničkoj klasi.
Rijetko se govori o radničkom okruženju, piše Eribon, ali kada netko o tome govori, onda najčešće zato što je iz te sredine izašao, i zato da kaže da je izašao i da je sretan što je izašao, čime nanovo uspostavlja društvenu nelegitimnost onih o kojima govori u trenutku kada o njima želi govoriti. S tim na umu, sam se autor na nekoliko mjesta u knjizi pita zašto je i njemu trebalo toliko dugo da o tome propiše. Zašto ja, koji sam toliko pisao o mehanizmima dominacije, nikada nisam pisao o klasnoj dominaciji? Zašto ja, koji sam pridavao toliku važnost osjećaju srama i procesima podčinjavanja i subjektivacije, nisam gotovo ništa napisao o klasnom sramu? Zašto je Eribonu trebalo toliko dugo da se vrati u Reims? Vjerojatno zato što se toliko trudio da iz Reimsa pobjegne, da, kontrolirajući svoje ponašanje, geste, izgovor i interese, Reims i sve što je s Reimsom i radničkom klasom bilo povezano, izbriše.
Taj se odgovor nameće zbog toga što, suprotno onome što sugerira naslovom, Eribon kroz Povratak uglavnom piše o napuštanju. U 235 stranica stalo je šezdesetak mjesta u kojima autor izražava očajnički i užasavajući sram, nelagodu i ljutnju zbog svog radničkog porijekla. Od svoje sam obitelji bio pobjegao, piše Eribon, i nisam osjećao nikakvu želju da joj se vratim. Razglednice koje bi im s vremena na vrijeme poslao s nekog putovanja u inozemstvo, predstavljale su najveći mogući napor da sačuva povezanost za koju je želio da bude što slabija. Veze je valjalo poništiti ne održavati, da bi mogao naći sebe morao je otići od njih, upustiti se u preodgoj koji je pretpostavljao odučavanje od onoga što je bio prije. Njegova seksualna orijentacija pomogla mu je da otkrije i prigrli kulturu bitno drugačije od one iz koje je potekao, školsku kulturu, intelektualnu, kulturu koja je, riječima autora, legitimna.
No čak i kada je uz pomoć obrazovanja malo po malo bježao, njegovo porijeklo uvijek je prijetilo da će ga sustići i zalijepiti se za njegovu kožu. Užasavao se mogućnosti da se nađe u neposrednom kontaktu s onim što je bila ili jest radnička klasa. Obuzimala ga je teško odrediva i još teže opisiva nelagoda pred načinom njihova govora i ponašanja. Crvenio se od srama kada bi za neki administrativni dokument trebao donijeti izvadak iz matične knjige rođenih na kojem je ispisano prvo zanimanje njegova oca (nekvalificirani radnik) i majke (čistačica). Bio je užasnut idejom da bi ga netko mogao sresti s članom obitelji, kao što se užasavao ukorijenjenosti u taj svijet. Bilo mu je užasno neugodno svaki put kada bi ga pitali što njegov brat radi, brat kojeg bi prihvatio da je ovaj bio odvjetnik ili sveučilišni profesor ili novinar, činovnik, umjetnik, pisac. No, kako je vjerojatno jasno iz kompulzivnog ponavljanja riječi užas, riječ je o svijetu kojemu energično i očajnički više nikada nije htio pripadati.
Kako bi to bilo moguće, svijet radničke klase iz sebe je trebalo egzorcirati. Pa osim što je izbjegavao o svojoj obitelji govoriti, morao je čitavo vrijeme paziti da ta obitelj slučajno ne progovori kroz njega. Nanovo naučiti govoriti, to je bilo neophodno, zaboraviti pogrešan izgovor i izraze, što je značilo, neprestano kontrolirati svoj jezik i svoj izgovor. Jezik sam po sebi nije dovoljan, valjalo se učiniti čistim intelektualcem, bez ambivalentnosti, bez ičega što bi moglo upućivati na njegovu vezu s drugim svijetom. Napustio je i bavljenje sportom, da bi u potpunosti odgovarao onome što je želio biti, žaleći čak gorko što je svoje tijelo sportom već preoblikovao, umjesto da je ostao kržljav i mršav, u skladu s predodžbom koju je stvorio o tome kako treba izgledati intelektualac. Definirati se intelektualcem ili htjeti to biti nužno je podrazumijevalo prezir prema večerima u kojima se gleda nogomet na televiziji. Kasnije će iznenađeno otkriti da se intelektualci ne samo bave sportom, nego i vole kućno majstorstvo i s užitkom se prepuštaju praktičnim i manualnim aktivnostima. On je, pak, pazio na to što sve treba prezirati, kako bi svoju novu ulogu igrao vjerodostojnije.
Zašto ja, koji sam toliko pisao o mehanizmima dominacije, nikada nisam pisao o klasnoj dominaciji? Zašto ja, koji sam pridavao toliku važnost osjećaju srama i procesima podčinjavanja i subjektivacije, nisam gotovo ništa napisao o klasnom sramu?
Didier Eribon
Ta čežnja za novom zajednicom još uvijek se može osjetiti u njegovom pisanju, u ushićenju kojim svoje misli povezuje s mislima drugih autora i autorica, u ponosu kojim opisuje zrelu dob kada se konačno mogao družiti sa svim tim velikim imenima suvremene misli. Premda je hiperreferencijalnost obilježje gotovo svih kritičkih analiza, eseja i angažirane književnosti, Eribon te poveznice povlači osobito emotivno, kao da još uvijek izgara od želje da se zaplete u nove mreže društvenosti. Divi se čudesnim opisima Annie Ernaux, može do u riječ potpisati zaključke Widermana i Baldwina, u Bourdieua pronalazi uvećane slike onoga što je proživio, kao student Sartrea uzdiže na razinu sveca. Kada čita Foucaulta još danas zatreperi na svakoj stranici. Navodi dosta precizan izraz za literaturu koja u nama pobuđuje ovakve osjećaje. Riječ je o našim „sentimentekama“, prema riječi koju je skovao Patrik Chamoiseau kako bi označila knjige koje govore baš nama, koje nam pomažu da se u samima sebi borimo protiv djelovanja dominacije. Međutim, nekad su i same sentimenteke, kao i načini na koji ih pišemo, izraz jedne drugačije dominacije, ili barem privilegije, da pišemo i progovaramo o svojim iskustvima i nudimo teorijski okvir razumijevanja svijeta oko sebe.
Tako društvenu ulogu teorije objašnjava i Didier Eribon. Teorija može grupama i pojedincima omogućiti da ono što jesu i čine promatraju i o tome promišljaju drugačije. S tim u vezi, zadaća je kritičkih intelektualaca konstruirati teorijske okvire i moduse političke percepcije realnosti koji bi omogućili ne da se izbrišu – što je nemoguć zadatak – nego da se maksimalno neutraliziraju negativne strasti koje djeluju u društvenom tijelu, a naročito u nižim klasama; ponuditi druge perspektive i skicirati tako budućnost za ono što bi se moglo zvati ljevicom. Međutim, da bi takva promjena percepcije, poimanja i samopoimanja bila moguća, svijet kritičke intelektualne misli trebao bi ljudima kojima se obraća biti dostupan, a on to nije. Svijet intelektualnog promišljanja i djelovanja nižim je klasama, kako autor i prikazuje, dalek. Eribon sam kaže: Bolno sam svjestan da cijeli moj način pisanja – kako s moje strane tako i sa strane čitatelja – pretpostavlja određenu izvanjskost i društvenu izmještenost u odnosu na to društveno okruženje i ljude koji još uvijek žive vrstu života koju nastojim opisati i rekonstruirati u ovoj knjizi za koju znam da je vrlo malo vjerojatno da će je oni čitati.
S obzirom na uzajamno nepovjerenje i nerazumijevanje koje postoji između intelektualaca i radnika, takvu direktnu komunikaciju u ovom je trenutku nerealno očekivati. Pomogao bi posrednik, politički predstavnik kakav je, prema Eribonu, u Francuskoj bila Komunistička partija. Glasanje za Komunističku partiju, osim što je konstituiralo radnike kao političke subjekte, povezivalo ih je s drugim društvenim kategorijama okupljenim pod zastavom onoga što je činilo „ljevicu“. Međutim, „Povratak u Reims“ objašnjava nam kako je ljevica napustila radničku klasu, kako su ljevičarske stranke i njihovi stranački intelektualci počeli misliti i govoriti jezikom onih na vlasti, a ne više jezikom podčinjenih. Glasanje za Nacionalnu frontu zato Eribon tumači kao krajnje utočište radničke klase u obrani svog kolektivnog identiteta, ili barem nekog dostojanstva za kojeg su oduvijek osjećali da je gažen, sada i od strane onih koji su ih nekoć predstavljali. Osim toga, osjećaji koji su već bili prisutni među radničkom klasom, poput netrpeljivosti prema imigrantima, pogodovali su njihovom okretanju ka Nacionalnoj fronti. Sentimente i stavove koje je Komunistička partija donekle neutralizirala, Nacionalni front je poticao. Objašnjenje osjećaja napuštenosti radničke klase i odgovornosti koju za to snosi ljevica, zasigurno je najveći intelektualni doprinos kojeg je „Povratak u Reims“ ponudio kao objašnjenje političke slike Europe.
Međutim, ako pažljivije pročitamo i „Povratak u Reims“ koji o ovom problemu otvoreno govori, možemo primijetiti kako na mnoge načine problem i ponavlja. Nemogućnost ovakve literature da se učini dostupnom i razumljivom prosječnom radniku već je poznata. Ovaj problem kojeg nije lako riješiti možemo za trenutak staviti po strani. Recimo, za vježbu, da u nekom hipotetskom svijetu Eribonova majka ili netko njoj nalik može i želi pročitati knjigu poput one kakvu je napisao njezin sin. Što bi unutra našla? Za početak, osvijestila bi da postoji nešto što se zove „klasni sram“. Osjeća li ga i ona? Ne znamo. Mi smo saznali kako se osjeća njezin sin kao klasni prebjeg, ali ne znamo kako se osjeća onaj ili ona koja je u toj klasi ostao ili ostala. Što znamo o njihovom suživotu s imigrantima i problemima koje ih zbog toga muče? Ne puno. Znamo da su njezinom sinu ti problemi iskustveno daleki, ali svejedno misli da ona pretjeruje i preuveličava, svejedno joj zamjera što se na njih žali, nazivajući rasprave o njima banalnima. Banalne su i njezine svakodnevne obiteljske priče koje Eribon sluša s iznemoglošću i dosadom. Banalan je i cjelokupan njihov način život, njihovi apsurdni religijski obredi, koji im pružaju priliku za jedno krajnje pogansko okupljanje.
Prilično je lako uvjeravati se, na apstraktan način, da ne bismo uputili ni riječ ili da ne bismo stisnuli ruku nekomu tko glasa za Nacionalnu frontu … No, kako reagirati kad otkriješ da je posrijedi tvoja vlastita obitelj?
Didier Eribon
Odrastati kao gay mladić u izrazito maskulinoj, radničkoj kulturi nije moglo biti lako. Želja da se pronađe bolji život za sebe nije sporna. Njegovi osjećaji odbojnosti prema tom svijetu razumljivi su. Pa opet, u ovakvoj literaturi ima još mnogo prostora za radikalnije razumijevanje, hrabriji i uporniji iskorak ka drugome. Eribon na dvjestotinjak stranica objašnjava što je sve morao učiniti da bi napustio svijet radničke klase. Pritom piše o nepomirljivosti miljea iz kojeg je potekao i onoga kojemu se pridružuje. Uključiti se u život kulture, što se isprva događalo uključenjem u školski svijet, nalagalo je isključivanje iz vlastite obitelji, iz svog vlastitog univerzuma. Držati te dvije sfere zajedno, pripadati glatko obama svjetovima nikako nije bilo moguće. No upravo bi na toj dvostrukoj pripadnosti trebalo inzistirati, na održavanju i građenju veza između različitih društvenih domena. Isključenost intelektualaca iz življenog iskustva ostalih društvenih grupa čini njihov uvid u postojeće društvene probleme manjkavim. Kakve „teorijske okvire“ mogu ponuditi iz te udaljene perspektive? Kakvu pomoć? Na pamet mi pada „Feel Free“, zbirka eseja britanske spisateljice Zadie Smith, u kojoj među mnogim temama obrađuje i Brexit, iznoseći razmišljanja vrlo slična Eribonovima, o jazu koji postoji među društvenim skupinama, o sramu kojeg ljevica osjeća prema radničkoj klasi, o neprikladnoj radničkoj revoluciji proglašenoj glupošću. O nepripremljenosti na političke promjene koje su se dogodile, Zadie Smith piše: Mora da smo živjeli iza vela, nesposobni vidjeti što je naša vlastita zemlja postala.
Uostalom, udaljeni teže prepoznajemo i poveznice, mjesta susreta, prepoznavanja i suosjećanja. Kada Eribon piše o uvredljivosti riječi „pederčina“, ne povlači paralelu s pogrdnom etiketom „seljačine“. Zalutat ćemo na kratko u lokalni kontekst i prisjetiti se kako je renomirani redatelj Dalibor Matanić svojedobno komentirao negativne reakcije na njegov promotivni spot za Europsku prijestolnicu kulture. Išlo je to nekako ovako: „Umirem od smijeha na to koliko su neki ljudi neuki i primitivni. To su tipične hrvatske seljačine.“ Eribon se možda ne bi niti bavio francuskim seljačinama, da ga nije proganjalo njegovo porijeklo, da to nije bilo dio njegovog bavljenja sobom. Otvoreno kaže: Prilično je lako uvjeravati se, na apstraktan način, da ne bismo uputili ni riječ ili da ne bismo stisnuli ruku nekomu tko glasa za Nacionalnu frontu … No, kako reagirati kad otkriješ da je posrijedi tvoja vlastita obitelj?
Da i sam nije bio radničko dijete, vjerojatno se ne bi pitao o radnicima. Zbog toga se mi možemo zapitati ovo: ako jedan visoko obrazovani intelektualac koji je čitav svoj odrasli život posvetio kritičkom razmišljanju, s takvom težinom pokušava sagledati i razumjeti onog od sebe drugačijeg, što možemo i koliko možemo očekivati od tih drugih? Što i koliko možemo očekivati od onih koji nisu imali luksuz života posvećenog razmišljanju? Intelektualna ljevica već desetljećima govori o društvenoj konstruiranosti: mi nismo rođeni kao ovo ili ono, već postajemo ovo ili ono, mi smo, i sve oko nas je, društveno uvjetovano, oblikovano, konstruirano. Zaboravljamo na tu teoriju kada komentiramo „seljačine“. Ljevica je, i o tome je lijepo pisao Eribon, znala upasti i u suprotnu zamku idealiziranja radničke klase. To je to što radimo s našim drugima i drugačijima, s onima koje ne poznajemo ili smo se potrudili od njih otuđiti: svoje neznanje kompenziramo krajnostima. No da bi o drugome mogli govoriti prvo moramo moći govoriti s drugim, umjesto da govorimo o sebi i sa sebi sličnima. Iako je u suštini to bila priča o bijegu, „Povratak u Reims“ ipak je početak jednog naizgled nemogućeg, ali prijeko potrebnog susreta.
Napisala: Dunja Matić Benčić
Prvotno objavljeno na stranicama GKR Magazina.
