Dovitljivi Winston Churchill je za Balkan, tumačeći njegovu nezgodnost, rekao kako je to područje s više povijesti nego što ju samo može prožvakati. Churchill je uvijek imao kolonijalističku uzvišenost pa predstaviti teškim prostor poput Balkana bio mu je najmanji problem, iako izrečeno vrijedi i za cijelu Europu. Površinom relativno skroman kontinent, relativno guste i ravnomjerne naseljenosti (za razliku od drugih kontinenata u Europi npr. nema silnih kilometara bez gradova i tragova civilizacije, nema potpuno nenaseljivih područja), već 2000. godina kontinuirano stvara kulturu, urbanost, ideje, znanost, pa i njena fizička materijaliziranja kroz spomenike, kuće, zgrade… Upravo zbog te karakterističnosti Europe i činjenice da je kroz 2000 godina prostor stalnog nastanka i inovacija potpuno drugačijih stilova, pristupa, estetike, značenja zgrada i gradova čine ju uvelike jedinstvenom, a gotovo sve gdje usmjerimo pažnju vrijednim i zanimljivim.
Zbog tog razloga Europa je i bila prostor rađanja konzervatorske discipline i zanata, posebnog hibrida između povijesti umjetnosti, arhitekture, praktičnih građevinskih i umjetničkih znanja. Baština je za europske sredine nevjerojatno važna te pitanje je možemo li zamisliti europske gradove bez svih slojeva povijesti što je obično najuočljivije kroz fizičku arhitekturu i pitanje njenog čuvanja, održavanja i obnove.
“Ovamo spada i sljedeće shvaćanje: odmjeravanje između historijske istinitosti i formalne pregnantnosti. Kao svjedok povijesti spomenik ima prosvjetiteljsku funkciju, njegov nam neiskrivljeni sadržaj osigurava iskustvo bez iluzija. Samo, to nije sve što nam imaju priopćiti spomenik i arhitektura. Čitljivost povijesti nije vrijednost po sebi, ona može biti i banalna. Naše oko ne traga samo za istinom nego i za jasnoćom. Što je pri tome prvo, pitanje je vlastitog stanja unutar promjenjivog konteksta.”
Thomas Will je njemački arhitekt i konzervator. Studirao je arhitekturu na Tehničkom sveučilištu u Münchenu i na ETH u Zurichu od 1970 do 1977. Godine 1985. započeo je voditi studijski smjer za održavanje spomenika. Godine 1994. postao je profesor za održavanje spomenika i projektiranje na Tehničkom sveučilištu Dresden na kojem je od 2003. do 2006. bio dekan Fakulteta za arhitekturu. Dresden s obzirom na svoju ratnu i poslijeratnu sudbinu pokazao se je izrazito plodnim tlom za teme restauriranja, konzerviranja, repariranja…
Takav stručnjak autor je knjige “Određivanje granica. Održavanje spomenika između kulture građenja i politike sjećanja” izdanja koje se sastoji od tekstova napisanih u dugom vremenskom razdoblju. Iako je njegov kontekst Njemačka pitanja koja postavlja ili otvara su univerzalna, a zalazi i u područje praktične poslovnosti pitajući se kako održavanje ili obnavljanje baštine može postati održivo, čemu služi, što čini suvremenom turističkom sektoru.
Priredio ju je Marko Špikić, važan stručnjak pri pojavi niza novijih izdanja o konzerviranju u Hrvatskoj, i sam autor zanimljive knjige Francesco Carrara : polihistor, antikvar i konzervator : (1812.-1854.) kao i Konzerviranje europskih spomenika od 1800. do 1850. godine te Humanisti i starine : od Petrarke do Bionda.
Što doista čuvati, što je doista vrijedno obnove, kako se to radi, koliko imamo prostoru za novu kreativnost u takvim procesima, zašto neki gradovi sruše stari grad, a neki paze na svaki kamenčić žbuke, gdje takvo pristupi imaju, a gdje nemaju smisla, užasno su teška pitanja. U njima voli danas snažniji glas imati i šira zajednica čiji su glasovi znatno ojačani kroz društvenomrežne kanale. U grupama lokalpatriotskog tipa može se dobiti dojam da treba čuvati i obnavljati baš sve po svaku cijenu, da je sva povijest vrijedna. Mozaici ispod Kosog tornja, granično kamenje, vojni tuneli ispod Velog Vrha, bunkeri, stara obala ispod ceste u Krešimirovoj, stara lučka skladišta, rampa za testiranje torpeda, “teatrino” u “Benčiću”, baš sve u Vodovodnoj… samo su neke od točaka koje izazivaju strast Riječana dođe li do xy prijedloga ili realizacije.
“Održavanje spomenika možemo, dakle, s jedne strane promatrati kao dio kulturne ekonomije resursa koja djeluje nalik srodnim ekonomijama. Tu je riječ o postupcima usmjerenim na zaštitu i praktično održavanje, gospodarenje, menadžment. No za ono što se ne može planirati, za ono što izmiče mislim o resursu ali im zapravo prethodi, moramo se obratiti području značenja i osmišljavanja – u našem slučaju upravo pravim spomeničkim vrijednostima.”
Naravno taj pogled često je potpuno nerealan iz perspektive financijsko-tehnoloških mogućnosti (to je strana priče s kojom se investitor susreće kada krene u neki oblik obnove i konzerviranja baštine, a tada društvenomrežni glas postane odjednom još glasniji “zašto to niste srušili, tko će platiti sav taj skupi posao”), vrlo subjektivan u procijeni toga što je vrijedno i svima trajno zanimljivo, ali treba ga uvažavati u sinergiji s razmišljanjima poput Willovih. Izgradnja europskih gradova je kompleksna dinamika, splet silnica i društvenih borbi, ali važno je da one ostanu produktivne.
Will mi bar po stilu pisanja djeluje dovoljno informativan, pristupačan i intrigantan, rekao bi kao pragmatična umjerena škola koja nastoji pronaći put između kompleksnog promrežavanja investitora, novog arhitekta, originalne realizacije, suvremenosti, opće javnosti, financija i građevinske realnosti. Knjige poput ove treba čitati na bi li u tim promišljanjima i procjenama postali potkovaniji, manje histerični, artikuliraniji i realniji jer želja za čuvanjem baštine ide dalje od kompleksnosti pisanja Facebook objava.
