Program “Knjiga na nezgodnim mjestima” Gradske knjižnice Rijeka kroz inovativni sadržajni, prostorni i tehnološki okvir konceptualizira domaću književnost i publicistiku održavanjem specifičnih tematskih razgovornih susreta s književnim i stručnim autorima na nekonvencionalnim urbanim lokacijama na riječkom području omogućujući neposrednije prožimanje zajednice, autora, knjiga i čitanja, a uključujući u razgovor arhitekte, urbaniste, urbane aktiviste. Programom se čitanje promovira na terenu neposredne prakse u zajednici i s ključnom porukom da najveći dometi hrvatske knjiške produkcije trebaju živjeti s ljudima, izvan prostora tradicionalne kulture a ujedno mogu služiti i za promišljanje konkretnih problema i izazova budućnosti.
U sklopu programa Knjiga na nezgodnim mjestima u parkiću na Campettu gostovalo je novo književno lice, Jerko Mihaljević. Kroz 70 minuta razgovora sa Zoranom Žmirićem i publikom, autor se dotaknuo redom generacijskih antijunaka, seinfeldovskih maksima, marketinških trikova, ali i novinarstva. Ako vam prva asocijacija na njegovo ime nije roman Putar i parizer, potencijalno bi mogla biti kratak staž na Telegramu te portalu Srednja.hr. Uostalom, u jednom trenutku ušao je u otvoreni sukob sa Sveučilištem u Zagrebu koji je jednom dijelu studentske populacije ostao u pamćenju:
Ja se nisam počeo baviti novinarstvom s ciljem da budem angažiran jer to nije u mojem karakteru. Imam svoje privatne stavove koje zastupam po parkićima i okolo. Kako sam počeo radit kao novinar na portalu Srednja.hr koji je detaljno pratio obrazovanje, kada sam prešao na Telegram bilo je logično da teme iz obrazovanja pratim ja. To nije bilo nešto čime sam se htio baviti, ali sam zbog zbog svog backgrounda jednostavno nastavio. Taj slučaj mi se dogodio u vrijeme kada su tenzije oko sveučilišta bile izuzetno aktualne. U jednom trenutku sam napisao tekst koji se ljudima koji su vodili sveučilište, točnije hrvatske studije, nije jako dopao pa su tražili očitovanje HND-a koji je presudio u moju korist. Kad ih to nije zadovoljilo, odlučili su potražiti zadovoljštinu na sudu. Nisam siguran traje li još taj proces.
Trajao ili ne, nije važno. Jerko više nije novinar iz osobnih razloga koje je rado podijelio s publikom:
Vidio sam ljude koji tamo rade. Vidio sam ljude koji su sretni to radeći, i oni su bili totalno drugačiji od mene. Ljudi koji su danas sretni raditi u novinarstvo to ne osjećaju kao posao već kao poziv. To su ljudi koji jednostavno imaju potrebu boriti se i biti angažirani. Oni jednostavno od toga žive. Nekima je adrenalinski kick to da je njihov tekst akter u stvarnom svijetu.
S obzirom na to kako novinarstvo danas funkcionira na način na koje funkcionira, moraš imati poseban mentalni sklop i poseban intrinzični motiv da se baviš tim poslom koji ja nužno nisam imao. Meni je novinarstvo bilo lijepo, ja sam oduvijek volio čitati novine, uvijek sam pratio tu scenu i zato sam se u konačnici odlučio obrazovati u smjeru novinarstva i raditi u njemu. Imao sam prilike raditi s novinarima kao Drago Hedl ili Ana Raić Knežević ili Đurđica Klancir; to su ljudi koji imaju kvalitete kojima se ja jako divim, ali koje ja kod sebe nisam prepoznao. Skužio sam da bih ja to do kraja života trebao fejkati, a nije mi se baš dalo fejkati do kraja života. To bi bila borba koju bih izgubio zbog čega sam odlučio usmjeriti svoje talente drugamo.“
Unatoč tome što je ostavio novinarstvo, ono nastavlja utjecati na njegov rad:
Dok sam pisao roman, nisam mislio da mi je novinarsko iskustvo bilo od značaja. Tek kada sam ga kasnije ponovo čitao, shvatio sam kako u njemu ima puno novinarske ostavštine. Ne u samom stilu, već u činjenici da sam u novinarstvu trebao naučiti da pišem za druge. Nije poanta toga da zadivljujem ljude briljantnostima već je poanta da čitatelj može lako navigirati tekstom. Čitatelji su cilj i meta, a ne divljenje samom sebi.
Cijeli razgovor s Jerkom Mihaljevićem možete pročitati ovdje.
