Program “Knjiga na nezgodnim mjestima” Gradske knjižnice Rijeka kroz inovativni sadržajni, prostorni i tehnološki okvir konceptualizira domaću književnost i publicistiku održavanjem specifičnih tematskih razgovornih susreta s književnim i stručnim autorima na nekonvencionalnim urbanim lokacijama na riječkom području omogućujući neposrednije prožimanje zajednice, autora, knjiga i čitanja, a uključujući u razgovor arhitekte, urbaniste, urbane aktiviste. Programom se čitanje promovira na terenu neposredne prakse u zajednici i s ključnom porukom da najveći dometi hrvatske knjiške produkcije trebaju živjeti s ljudima, izvan prostora tradicionalne kulture a ujedno mogu služiti i za promišljanje konkretnih problema i izazova budućnosti.
U sklopu novog programa Gradske knjižnice Rijeka Knjiga na nezgodnim mjestima na vrhu nebodera 4 na Rastočinama odvio se premijerni književni razgovor. Prvi gost projekta, Ivica Đikić, iskoristio je riječku sveobuhvatnu vizuru kako bi mnogobrojnoj publici ocrtao širu priču o medijima i književnosti. Uz pomoć moderatora Zorana Žmirića, Ivica Đikić odlučio je prvo rasplesti medijski čvor koji (pre)često potežemo s krive strane kako bi došli bliže istini:
Mediji su postali lošiji; ne ljudi, ne sugovornici, ne društvo već su mediji oni koji su propali. Posebice su u zadnjih 10 do 15 godina ozbiljan pad doživjeli tiskani mediji. Od financija do radnih uvjeta, mediji padaju i ne vidim da će se zaustaviti. Mediji su postali poligon za mediokritete i mediokritetsko shvaćanje svijeta i mislim kako je to najveća razlika ako gledamo situaciju od prije deset godina.
Ipak, jedno je reći, a drugo je znati. Svjestan je toga i Ivica Đikić u trenucima kada raspliće čvor koji nema još dugo do prvog zamaha mača. Zbog toga je važno razumjeti kako smo se našli u situaciji u kojoj nam preostaje samo, riječima našeg gosta, proživljavati agoniju narednih godina:
Sama pojava interneta, prvenstveno društvenih mreža i portala, jedan je od glavnih faktora koji su utjecali na pogoršanje položaja tiskanih mediji. Drugi, važniji element koji često ističem i kao presudan za pad tiskanih medija je taj da je biznis s novinama postao slabo isplativ.
Prije desetak godina tiraže su počele padati jako te nije više bilo novaca kao u devedesetim godinama. Ljudi koji su bili vlasnici ili ljudi koji su u zadnjih deset godina postali vlasnicima na novine su počeli gledati kao na polugu za ostvarivanje drugih poslovnih interesa. Netko tko ima novine, ima i npr. naftnu kompaniju. Novine su tako počeli koristiti kao polugu za ostvarivanje interesa u onim segmentima koji im je donosio novac. To je postala vrsta polureketarenja; ako mi ministar ne da neku dozvolu, onda mi novine služe da u jednom periodu udaram po načelniku, gradonačelniku, ministru sve dok mi jedan od njih ne da tu dozvolu. Novine su se pretvorile u neku vrstu batine, kriminalnog oruđa. To je najveći razlog gubljenja vjerodostojnosti, tiraže, čitatelja, novinara itd.
Došlo je do jedne lančane reakcije. Po mojem mišljenju, to je najkrupniji razlog toga što danas imamo, uz činjenicu da smo siromašno tržište. Primjerice, ako uzmemo Njemačku u kojoj živi 80 milijuna ljudi i ako tamo 3% kupuje novine, to je respektabilan broj. Ako u Hrvatskoj 3% kupuje dnevne novine, to je mizeran broj od kojeg se teško može opstati. Odnos brojeva igra veliku ulogu.
Unatoč tome što razumijemo i ukazujemo, novinar Novosti zna kako nam je uzaludan trud sviračima tiskanih medija u Hrvatskoj:
Od 2009. do danas svim ozbiljnijim dnevnim listovima pada tiraža za 10% na godišnjoj batu. Dolazimo do toga da više ne možemo tako nastaviti; Jutarnji list je prodavao 150 tisuća primjeraka, a sada 20 tisuća. I Novi listi, kao i Večernji list su na sličan način pali. Ja ne vidim kako se taj proces može zaustaviti, a onda još i preokrenuti. Može se pokušati; Večernji list to pokušava s nedjeljnim izdanjem. Međutim, to može cijeli proces samo nakratko zaustaviti, ali već za godinu dana će se vratiti padu od 8 do 10 posto.
Ružno je reći, ali trenutna publika tiskanih medija polagano odumire. To su uglavnom ljudi koji su naučeni na novine. I oni su sad pred ili u penziji. Oni će za dvadeset godina fizički nestati. Mlađe generacije, barem ja ne vidim, nemaju nikakvu sklonost prema novinama. Čak ni u kafićima mlađi ljudi ne posežu za novinama. Sve imaju u džepu, mobitel je postao stvar koja je preuzela kod mlađih ljudi sve informativne punktove. Društvene mreže postale su najvažnija mjesta informiranja.
Treba reći i kako su naše novine loše. Imate u Njemačkoj ili u Francuskoj, općenito velikim zemljama, novine koje su ostale dobre i nakon dvadeset godina kao Guardian, El Pais, Zeitung itd. Velike kulture i tržišta uspjele su sačuvati novine iako ni kod njih situacija nije bajna i pitanje je koliko će to trajati. Međutim, kod nas je stvar propala. Možemo agoniju proživljavati još nekoliko godina, ali po pitanju tiskanih medija ne vidim čudo koje bi trebalo preokrenuti stvari. Ne vidim kako bi netko tko ima 25 godina danas počeo na dnevnoj bazi kupovati. Stvarno ne vidim što bi ih to moglo potaknuti, a ako ti ljudi ne počnu kupovati novine, onda ih nema ni smisla imati.
Tome neće pomoći ni nedavna ideja za naplaćivanjem internetskih sadržaja dnevnih listova:
Mislim da je najbolja varijanta da dnevni list ima tiražu od 30 tisuća, a ne od 10 tisuća primjeraka i onda mu neće trebati ničija podrška. Međutim, nema ju. Kao što ni Telegram ili Jutarnji ili Večernji koji su uveli pretplatu neće od toga moći preživjeti. Brojevi koji se nalaze u optjecaju su maleni, to su malene količine novca. Izrazito malo ljudi se pretplaćuje na to iako nije ovdje riječ o velikim iznosima. Međutim, ljudi nemaju potrebe za time. Ako nešto imaju besplatno, oni se neće pretplaćivati da bi čitali Juricu Pavičića u petak navečer ili subotu ujutro. Ja bih volio da se pretplati sto tisuća ljudi i da dnevni listovi od toga žive, ali to se neće dogoditi.
Međutim, nestanak tiskanih medija ne znači i nestanak novinarstva. Za Ivicu Đikića to znači isključivo promjenu paradigme koju moramo pažljivo komparirati s prošlim vremenima, kako bi izdvojili i negativna i pozitivna novinarska čvorišta. Jedno od njih predstavlja položaj istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj 21. stoljeća:
Jednom mi je Viktor Ivančić objasnio da istraživačko novinarstvo u devedesetima nije bilo u smislu zanata izrazito zahtjevno jer je Feral objavljivao ono što zapravo drugi nisu htjeli objaviti. Naravno, bilo je situacija kada bismo nešto pronašli i istražili. Međutim, mi smo većinom objavljivali ono što su svi vidjeli, a samo rijetki su objavljivali.
Danas više nije tako; nema ratnih zločina, nema privatizacijskih pljački, nema tog postratnog bremena. Kriminala ima, ali ne tako očitog i sveprisutnog. Jedno je kad imate kriminalca koji krade u firmi na dnevnicama, a drugo je kad imate zatvor Lora. To su različite razine priče. Danas ima jako dobrih istraživačkih novinara te imamo ono što prije nismo imali, a to su novinari na nacionalnim televizijama koji se bave dobrim novinarstvom (npr. RTL i N1).
Ipak, istraživačko novinarstvo nije više dominantna orijentacija kao u devedesetim godinama ili bolje rečeno, tiskane novine nisu više dominantna platforma. Prije smo imali Nacional, Globus, Feral, niz novina i medija koji su otkrivali. Danas novine više nisu tako važne. U devedesetima su bile zaista primarni, najvažniji i najuvjerljiviji izvor informiranja za ljude koji su htjeli znati što se događa. Tome više nije tako već dugo vremena.
Stoga je logično što se novinari sele na druge platforme kao npr. Telegram i Index. Još uvijek ima ljudi koji se time bave. Međutim, kada danas govorimo o tome, govorimo o jednoj drugoj razini spram devedesetih godina. Danas je sve manje prostora za takvu vrstu novinarstva, sve je teže. Sve je manje medija koje to zanima i koji su spremni uložiti novac u novinara. Do 05/06 bilo je medija koji su ozbiljan novac ulagali u novinare kako bi oni mjesecima i tjednima istraživali i radili.
Puno se stvari promijenilo, ali nikad neće prestati potreba za dobrim novinarima, kao ni njihova potreba da pred ljude iznesu prave stvari. To nikad neće umrijeti, ali nije to samo po sebi garancija opstanka tog novinarstva.“
Ipak, za Đikića se kroz godine iskristaliziralo rješenje koje će za jedne imati utopijske, a za druge distopijske konotacije. Da, riječ je o javnom financiranju te podcrtavanju novinarstva kao javnog dobra:
Već duže vremena mislim da bez ozbiljnog javnog novca i podrške neće biti ozbiljnog novinarstva; novinarstva koje je kritičko, vjerodostojno i utemeljeno. Potrebno je samo da vlast počne osvješćivati druge o novinarstvu kao javnom dobru nalik zdravstvu i obrazovanju. Ovdje ne govorimo o istim razinama, ali bez kritičkog novinarstva nema demokracije. Ako je novinarstvo javno dobro, zajednica mora biti spremna da se pomogne tom zanatu da preživi. Važno je da postoje mediji koji kritiziraju te koji traže sporna mjesta. Bez toga ne vidim kako bi trebali funkcionirati kao društvo. Utoliko vidimo javno novinarstvo kao javno dobro što bi trebalo propagirati. Vjerujem da je za naše tržište to jedini put.
Riječ je o zaključku koji će mnoge odvesti na put prema Novostima i njihovim domaćim putešestvijama. Međutim, Đikić želi da prije nego odemo tamo, stanemo na kočnicu i dobro razmislimo o poziciji Novosti u našem društvu:
Nećete naići na puno ljudi ili grupacija koje traže zabrane drugih medija. Nikad se nije našlo sto ljudi da zabrane RTL ili Index; nikome ne pada na pamet zabrana kao metoda kada je riječ o medijima koji nisu Novosti. One se nalaze u specifičnoj situaciji koju definiraju dva parametra. Jedan je da su glasilo srpske zajednice, a drugo da su u velikoj mjeri javno dotirane kroz Savez za nacionalne manjine otkud dolazi oko 70% prihoda. Stoga, ne traže grupacije da se Novosti ukinu same od sebe, već da im se prekine dotok financija iz javnih sredstava. Jednostavno, oni traže da se dotok sredstva prekine kako bi Novosti same od sebe nestale. Primjerice, tražiti da se ugasi Večernjak nema smisla jer ako vlasnici ne stave ključ u bravu, nema drugog načina da ga se ugasi. Novosti se nalaze u poziciji koja je s jedne strane lagodnija od drugih jer ima javna sredstva koja su skromna, ali ih ne treba zaraditi na tržištu, a onda je tu moment srpstva koje je popularno napadati.
I dok je pitanje Novosti fragment naše društvene svakodnevice, pitanje slobode koju živimo danas je fragment globalne svakidašnjice. Unatoč tome što danas možemo reći štogod želimo, važnijim se čini zapitati možemo li uistinu znati sve što želimo. Upravo zbog toga Ivica Đikić uporno inzistira na heterogenosti pojma slobode u današnjem svijetu:
Paradoks je ono što mi danas živimo. Paradoks je da ovome času možemo napisati što god hoćemo i god hoćemo te će to u roku od deset minuta vidjeti ne znam koliko ljudi. U tom smislu, mi živimo u jednom slobodnom vremenu. To prije nismo mogli.
S druge strane, to nije novinarstvo. Ono je zanat koji ima svoje procedure, protokole, pravila, načine dolaska do finalnog proizvoda. Novinarstva nam nedostaje, a ne slobode u izražavanju. Nedostaju nam radni uvjeti da ljudi koji se bave tim zanatom imaju prostor, platformu, sigurnost… Ne možemo se ozbiljnim novinarstvom baviti tako da jedva preživljavamo. To može trajati neko vrijeme, ali dugoročno nema šanse. Netko će nas kupiti, odvesti na svoju stranu. Da bi takvo novinarstvo postojalo, trebaju postojati materijalni resursi, a ne samo dobra volja i želja.
To je ono što nama nedostaje, ta vrsta slobode, a ne sloboda zahvaljujući kojoj možemo reći što hoćemo. Ona nam ne pomaže da neke stvari jasno vidimo jer tako vidimo samo perspektivu nekog čovjeka koja može biti uža ili šira. Novinarstvo je nešto drugo. Javno dobro, javna priča, a ne uski moment. Bitno je povući granicu između društvenih mreža i njenih sloboda od novinarstva kao zanata i posla.
Cijeli razgovor u kojem se Ivica Đikić dotiče uloge književnosti, budućnosti Novina te mnogih drugih tema možete pogledati ovdje ili pročitati na stranicama Magazina GKR. Sljedeći susret na rasporedu je u četvrtak 8. 7. u 20 sati u sklopu programa Gradske knjižnice Rijeka “Knjiga na nezgodnim mjestima” na tribinama Nogometnog igrališta “Robert Komen” (poznato kao “Inino”) gostuje poznata hrvatska književnica Korana Serdarević.
