U Varšavi su me svi uglavnom strašili bile su prve riječi poljskog reportera, Antonia Sobańskog, pred odlazak u Berlin 1933. godine povodom dolaska Adolfa Hitlera na vlast. Viđeno, promišljeno, i prokockano kroz samo tri godine autor je zabilježio u svojim reportažama između 1933. i 1936. godine koje je ove godine objavio Disput u knjizi pod nazivom Civil u Berlinu i druge reportaže iz nacističke Njemačke (prijevod Adrian Cvitanović).
Knjiga je formalno podijeljena na dva dijela – Civil u Berlinu i Reportaže iz nacističke Njemačke 1934. i 1936. Prvi predstavlja koherentnu i kohezivnu reportažnu cjelinu koju će tadašnji dopisnik časopisa Wiadomości Literackie Sobański objaviti po povratku 1934. godine. Drugi dio predstavlja svojevrsni kompendij njegovih reportaža iz naslovnih godina, godina u kojima se autor vraćao u Njemačku s nadom u čudo koje se neće dogoditi. Oslanjajući se na živu povijest, strani dopisnik plete priču o nacističkoj Njemačkoj kroz svjedočanstva ljudi u strahu da nisu ispale budale 5. ožujka 1933., prijatelja u redu za posao iza 60.000 članova SA, poznanika koji kida dopisnice zbog krivo ispisane gotice, vojnog časnika dok s osmijehom stvara vojnike itd.
Njegove reportaže, strukturirane oko ključnih režimskih točaka podcrtanih samim naslovima (Židovi, Posebnost, Wehrhaftigkeit…), odgonetavaju i integriraju u interpretaciju novinske članke, govore, propise čime zaokružuju društvenu i političku sliku Njemačke. Posebice se ističe autorov oštri, britak glas kada progovara o smrti medija u Berlinu koji su svjesni kako više ne informiraju, već isključivo propagiraju. U pokušajima da spoji dužnosnike s ljudima iz njemačke svakodnevice (“Za tebe gradimo taj svjetli, budući Reich“), autor prokazuje zaslijepljenost gomile u kojoj Sobański, u zadnjim reportažama, pronalazi samo jedno, ključno pitanje:
“Koliko u toj iskreno idolopokloničkoj gomili koja juri ulicama samo da bi ugledala Führera mora biti nekadašnjih iskrenih socijalista i komunista, koliko katolika koji mogu povezati svoje štovanje Boga i Führera s jednako naivnom neosviještenošću u pogleda Führerovih načela i vrijednosti, poput kakvih vjerskih fanatika koji zagorčavaju život svojoj okolini.”
Unatoč tome što kroz reportaže podcrtava svoju ljubav prema Njemačkoj i Berlinu, Sobański ne može zatvoriti oči te se radije prepušta melankoliji, ali i humoru kojim podcrtava odnos nadređenog i podređenog. Autorovo oko za detalje dodatno usložnjuje njemačku svakodnevicu kojoj 1933. sve govori u prilog da je dio civiliziranog svijeta, osim tih detalja, dokaza raskida s jednim svijetom. No, ti propisi, spaljene knjige ili goticom potpisane table od nijeme većine samo izvlače nervozni smijeh. Tako dopisnik od 1933. i zaključka kako će Njemačka grcati u krvi izdvojena i izolirana od ostatka svijeta, samo tri godine kasnije klizi prema gorkoj izjavi kako epidemija nacionalizma tek započinje u Europi koja ga sa sjetom vraća prvim reportažama, i pričama za malu djecu njegovih sugrađana.
Kao prilog uz Civila u Berlinu predlažemo i paralelno čitanje sljedećih djela:
– Ödön von Horváth, Mladež bez boga (Disput, 2019)
– Siegfried Kracauer, Namještenici (Sandorf/Mizantrop, 2017)
– Ishay Landa, Fašizam i mase (Mizantrop, 2019)
– Victor Klemperer, Želim svjedočiti do kraja (Disput, 2017)
– Primo Levi, Utopljenici i spašenici (Fraktura, 2017)
Unatoč tome što nam Civil u Berlinu i druge reportaže iz nacističke Njemačke dolazi tek sada, isti ostaje aktualnim štivom koje nam daje uvid u godine kada su jedni mislili da su spašeni, dok su drugi vjerovali da ih se još može spasiti.
.
Antoni Sobański rođen je 1. svibnja 1898. u mjestu Obodivka u današnjoj Ukrajini, u staroj veleposjedničkoj obitelji. Godine 1905. cijela obitelj se preselila u Varšavu. Između 1917. i 1925. studirao je na različitim sveučilištima, uključujući Jagelonsko u Krakovu, no nijedno nije završio. Tečno je govorio šest jezika. Kao novinar prijateljevao je s mnogim uglednim ličnostima iz poljskoga javnog i intelektualnog života. Zapise o njemu u svojim su djelima između ostalih ostavili Witold Gombrowicz, Czesław Miłosz i Jarosław Iwaszkiewicz. U varšavskim je književnim krugovima bio poznat pod nadimkom “grof Tonio” i vodio je iznimno nekonvencionalan život, otvoreno se izjašnjavajući kao homoseksualac i boreći se za njihova prava. Godine 1929. objavio je pod pseudonimom As brošuru 18 godina?!!! (18lat?!!!).
Kao specijalni dopisnik Wiadomości Literackih, jednog od najvažnijih međuratnih časopisa, te veliki zaljubljenik u njemačku kulturu odlazi 1933, neposredno nakon što su nacisti preuzeli vlast, u Berlin, odakle u obliku feljtona šalje reportaže, koje je 1934. objedinio u knjizi Civil u Berlinu (Cywil w Berlinie). Knjiga je 1940. završila na popisu “nepoželjnoga poljskog stvaralaštva, neprijateljski nastrojenog spram Nijemaca”. Godine 1938. objavio je u Santa Feu zbirku novinskih reportaža Badnjak u San Felipeu (Wigilia w San Filipe), koja je nastala nakon njegova putovanja Srednjom i Sjevernom Amerikom.
Kad su Nijemci 1939. upali u Poljsku, uspijeva se preko Jugoslavije i Italije dokopati Engleske. Ondje se smjesta uključuje u javni život i sve do smrti,13. travnja 1941. u Londonu, piše tekstove u kojima poziva na borbu protiv svakog oblika totalitarizma. Dva su mu kratka teksta, Ulica Krucza i Tri zemlje mojeg djetinjstva (Trzy kraje dzieciństwa), objavljena postumno 1942. u Londonu. Novinski su mu tekstovi uglavnom ostali raspršeni po mnogim međuratnim tiskovinama za koje je pisao.
