U iščekivanju monografije Edija Jurkovića, Kad je život bio novi val (monografija Omladinskog lista Val 1975-1990), donosimo vam u nastavku kolumnu Kulturni faul Kristiana Benića s Magazin GKR-a.
Uskoro će se pred našim očima naći knjiga Edija Jurkovića “Kad je život bio novi val Omladinski list Val 1975-1990“, već neko vrijeme nastajući i bar s moje strane intimno iščekivan naslov. U rukama ju još nemamo, tako ovo nije prikaz nego jedna subjektivna iščekivalačka crtica, ali znam da će biti jedna od intrigantnijih o važnom fenomenu tzv. omladinskog tiska i to na lokalnoj razini specifičnog “Vala”. Edi je upućen čovjek iznutra, pismen, iskusan novinar, autor i urednik, a znam da je u temi već dugo i pedantno pa rezultat ne bi trebao izostati.
Meni “Val” nije suvremenik. Daleko sam ja od generacije onih koja je obijala pisane mašine u redakcijama, mali Kile je tada puzao i trčkarao kroz prašinu novoizgrađenog Škurinja, “Val” se ugasio prije nego što sam krenuo i u osnovnu školu, ali fenomen i ono što je izašlo iz omladinskog tiska uvijek sam smatrao jednom od najvećih poslovnih inspiracija. Mene je “Val” podsjećao, bar iz onog što sam gledao pregledavajući ostatke ostataka periodike, na nešto što mi je Wired postao u mojim formativnim godinama ili pak u ranom profesionalnijem razdoblju domaći Plan B kao najbolji magazin koji je hodao ovim dijelom zemlje za protogeekhipstersku kulturu XXI. stoljeća. “Val” je isto imao tu neku sklonost naginjanja rubnom, progresivnom, nepostojećem i tek naslućujućem. Glazbeno smo bili kompatibilni jer moja rana pubertetska glazbena pozadina su Parafi, Termiti i Azra, koji su bili, svaki na svoj način, i proizvodi omladinskog tiska u jednoj neobičnoj simbiozi papira i glazbe.
Paralelno, iako bi se iz gore navedenog stekao i drugačiji dojam, ne volim, zapravo prezirem, novovalno idolopoklonstvo koje je počelo Mirkovićevim “Sretnim djetetom” i onda se pretvorilo u nisku bizarne eksploatacije na prošloj kreativnosti u nizu biografija, koncerata, dokumentaraca u kojima su se vječno prepričavale jedne te iste anegdote, a u kojima su i često uvijek isti htjeli reći kako su baš oni glavni junaci. Volim povijest, ali mrzim nostalgiju i mitomaniju.
Očekivana “Valova” monografija me ne ispunjava takvim osjećajem izlišnosti i straha od mita, a prije svega jer ta priča nikada do sada ni nije integralno ispričana ma koliko puta u raznim drugim kontekstima smo čuli za “Val”. Mislim da će popunjavati i jednu prazninu koju ostavlja znanost. U Rijeci, a ruku na srce manje više ni drugdje, nemamo neku posebno jaku scenu istraživača, povjesničara, sociologa, ekonomista, analitičara koji suvremenu povijest gledaju u kakvom integralnijem kompleksnijem smislu. Sivih zona postoji poprilično, a iznijet ću niz slobodnih asocijacija.
Očekivana “Valova” monografija me ne ispunjava takvim osjećajem izlišnosti i straha od mita, a prije svega jer ta priča nikada do sada ni nije integralno ispričana.
Knjige ni nove studije ne postoje ni o famoznoj riječkoj jugoslavenskoj industriji, ni o njenoj (d)evoluciji, jedva išta postoji o razvoju konzumerističkog društva, a kamo li nešto što bi bilo komparativna studija i gledanje ove točke u širem kontekstu. Tako npr, nemamo neku super kompletnu priču o Industrijskoj zoni Bakar i srži deindustrijalizacijskog plana gradskog tkiva koji je obilježio Rijeku za sljedećih 50 godina. Nemamo knjigu o Brodokomercu, Brodomaterijalu i vezanoj špedicijskoj “brodo”, “trans”, “jadro” eskadrili. Nemamo povijest marketinga, medija, povijest kulture mladih (samo fragmente priče prema ukusu). Nemamo detaljnu knjigu o urbanizaciji i arhitekturi, lokalnu povijest kontejnerizacije, zaokruženu monografiju o Agrokomercu 1987. s lokalnim začinom, nemamo povijest tehnologije, nemamo zaokruženu monografiju o društvenom lomu 1990., nemamo nekakvu lokalnu ekohistoriju, kao ni povijest političke moći, javne uprave i sl.
Riječke ustanove u kulturi imaju eventualno prigodničarske povijesne monografije, nemamo baš nešto kao “povijest riječke suvremene kulture” što bi bio uzbudljiv materijal. Ima partikularnih priči, pričica, izboja, ali malo šta dublje od prigodničarske događajnice, rijetko s kakvom analitikom i sintezom s dodanom vrijednošću. Ono što bi očekivao ili voli su kakve “socijalne povijesti” stila i metode poput mutanta pisanja Petera Burkea i najvećih frajera Annelsa. Ok, shvatili smo, puno toga nema pa ni knjiga o “Valu” naravno neće odgovoriti na sva ta pitanja, ali popunit će neke rupice i otvoriti još gomilu drugih pitanja. Povijest medija, kreativnosti, kulture mladih dobiva vrijedan doprinos. Edi nije profesionalni povjesničar, ali ostavit će štivo koje će biti važno povjesničarima koji će možda svemu pristupiti nekim drugim očima.
“Val” je zato važna lekcija i za omladinu, mladost, generaciju Z, alfa, kako god nazivali sve one rođene nakon 2000. godine, a koji su danas u realnoj poziciji stvaranja svojih medija.
O omladinskom tisku u Magazinu Gradske knjižnice Rijeka smo već pisali. Sjećam se da sam Poletovu monografiju prvi pokupio sa štanda na Korzu i unatoč debljini pobožno nosio na službeno putovanje u Split zajedno s 3D printerom. Čak je i fotka za ilustraciju prikaza iz te hotelske sobe. Bojan Mušćet kao prvoborac cijelog tog svijeta je također imao što reći na tu temu. Nekako se uvijek u svakom razgovoru o “Valu” i sličnima nameće to pitanje je li moguće nešto slično i novo iako želja baš ni nema smisla u kontekstu totalno drugačijeg društvenog ambijenta i tehnologije. Ipak, meni je uvijek važniji osjećaj o mogućnostima nastanka takvog koncentrata ljudi koji žele raditi suvisli mediji. Nije mi poanta u tome može li nastati novi “Val” nego kako nastaju ljudi koji žele stvarati dobre medije.
“Val” je zato važna lekcija i za omladinu, mladost, generaciju Z, alfa, kako god nazivali sve one rođene nakon 2000. godine, a koji su danas u realnoj poziciji stvaranja svojih medija. Iako su sadašnji junaci TikTok, Twitch i YouTube i onkraj te zabave i česte hiperprodukcije trebat ćemo koncentriranije medijske produkte. Informacije su važne, priče su važne, tekst je važan. Ovo potonje posebno želim apostrofirati jer “prijetnja” slike je jedna od većih izazova sljedećih nekoliko godina. Potonuće u vizualni meme trololo svemir je simpatično, meni zabavno i rado korišteno, ali uz sve mi je osjećaj da “u ništa nisam siguran osim da te loše zabavljam”. I da ne bu dobro svršilo. Da se poslužim svojim omiljenim pjesnikom iako ne bi zašao u trulo moraliziranje.
U svakom slučaju uskočimo na stari “Val” pa nas možda poklopi i neki novi. Ideja neće nedostajati. Priču ćete moći voljeti, idealizirati, mrziti, prezirati, ali najvažnije je da želite napraviti nešto svoje i novo pa makar i kao “antireakciju”. Čekamo dobru knjigu i priliku za pisanje pravog prikaza….
