Počelo je ljeto, počeo je rad rasadnika preporuka!
Što se točno nalazi pred vama? Rasadnik preporuka podijeljen je na beletristiku i stručnu literaturu. U odabiru se nismo vodili godinom izdanja, već isključivo rasadničkim temama. Da, shvaćamo kako mrvicu prevladava znanstvena fantastika i spekulativna fikcija, ali protutežu njima rade nadrealni krimići i povijesni romani, kao i dobri, stari Alan Fordovi i Dylan Dogovi (da, morali smo). Da ne dužimo, započnite svoju šetnju rasadnikom beletristike!
Zar ćete opet jesti smokve ove godine?
autori koje čitamo i kada im novi naslov padne na cestu, a ne dlan
Haruki Murakami (Muškarci bez žena & Tvrdo kuhana zemlja čudesa & Kraj svijeta)
(Ako ste pročitali: Mieko Kawakami, Breasts & Eggs)
„Za Coelha sam udaljen od stavljanje ključa u Odsjek za kroatistiku“, kazao je profesor na spomen Murakamija tijekom predavanja. U isti čas, samo nekoliko godina kasnije, kolega i ja ćemo kazati, pročitavši Kafku na žalu, da moramo prestati trošiti stranice naših života na frustrirajuće likove s dobrim kulinarskim receptima, ali lošim (iritantnim?) literarnim završetcima.
Jedini problem? Ponovo ga čitamo; ne možete ga izbaciti iz svojih čitateljskih navika ili ako mislite da možete, onda se zapitajte jeste li vi ona sretna osoba koja je uistinu kupila Winrar licencu. Poslije nekoliko knjiga mislite kako ćete ga prerasti, ali taj trenutak nikad ne dođe. Stalno mu se vraćate, govorite da je ovo zadnji put, a onda mu izađe još jedan naslov. Hoću reći, pokažete mu smokvu, ali onda se dogodi da tu istu smokvu pojedete pred njim.
Tvrdo kuhana zemlja čudesa & Kraj svijeta pripada njegovoj SF (najjednostavnije kazano) domeni te dovoljno umješno preslaže dvije paralelne fabularne linije s ciljem da ispratite, kako egzistencijalističku borbu protagonista, tako i cyberpunk narativ o hakiranju svijesti. Muškarci bez žena sastoji se od sedam priča koje ispraćuju muškarce u svojim lutanjima; naslov vam potencijalno titra s obzirom na to kako je prema predlošku jedne od priča prošle godine izašao film Drive My Car.
I da – profesor isto čita Murakamija pošto dva puta provjeri da je zaključao vrata ureda.
Margaret Atwood (MaddAddam trilogy: Gazela i kosac, Godina potopa i Ludi Adam)
(Ako ste pročitali: Octavia Butler, Xenogenesis serijal)
Pojedinim djelima se uvijek vraćamo, obično s desetak godina razmaka. Ipak, trilogijama, pentalogijama i x-ologijama se rijetko vraćamo; jednostavno nemamo vremena. Ako se i vratimo, onda su to redom fantastični serijali koji su obilježili naša djetinjstva. Ipak, trilogija MaddAddam uspjela je postati iznimkom.
Spekulativna fikcija kanadske autorice sastoji se od romana Gazela i kosac, Godina potopa i Ludi Adam. Konstruirajući višeslojnu polifonijsku strukturu, Atwood kroz trilogiju daje distopijski prikaz svijeta ogrezlog u zloupotrebi znanstvenog autoriteta koji – što je tu je – rezultira kobnim činom bioterorizma. Gazela i kosac daje nam uvid u nastalu postapokaliptičnu stvarnost (i posthumani svijet obilježen genetskim inženjeringom i klasnim ustrojem) kroz oči copywritera Snježnog, prijatelja (i copywritera) Kosca, znanstvenika zaslužnog za puštanje virusa. Godina potopa kroz ženske likove Toby i Ren iscrtava uzlet religijske skupine Božji vrtlari, postepeno se uklapajući u zbivanja prvog romana. Ludi Adam donosi nam konačan rasplet, kao i uvid u genezu religijske skupine.
Čista zabava, zar ne?
Ursula Le Guin (Lijeva ruka tame & Svijet se kaže šuma)
(Ako ste pročitali: Milena Benini, Mletački sokol)
Ponekad do velikih pisaca dođete na smješan način; primjerice, Le Guin je do mene prvo došla u vidu blogerskih zapisa okupljenih u knjizi No Time to Spare: Thinking about what Matters. Tek onda je na red došao znanstvenofantastični Hainski ciklus, niz naslova zahvaljujući kojima shvatite zašto su vaši poznanici spremni dati godinu, dvije, tri, karijeru jednom piscu. Jednostavno, svaka od pročitanih knjiga nužno me tjerala na novo promišljanje svijeta koji nastojimo promijeniti što je i bio cilj autorice čiji je opus moguće povezati s početcima onoga što bi, u grubim crtama, mogli nazvati social SF.
Za ovu priliku izdvojeni su romani Lijeva ruka tame te Svijet se kaže šuma. Prvi se ostvaruje, prema riječima autorice, kao misaoni eksperiment koji postavlja jednostavno pitanje: kako bi izgledao svijet bez roda? Za diplomata poslanog u sličan svijet odgovor je neugodan, prožet rodnim predrasudama zahvaljujući kojima gubi političku igru. U drugom, kraćem naslovu, ponovo je pitanje kulture u središtu pozornosti, ovoga puta s primjesama ekologije. Iako naoko radnja prati kolonijalni sukob između Terana i domaćeg stanovništva, bitnijim se pokazuje praćenje promjene kulture porobljenih koja prvotno ne poznaje mogućnost ubojstva drugoga, ali po završetku knjige se postavlja pitanje ako je ta kultura moguća poslije završenog rata.
Ako se pitate mogu li druge knjige preskočiti postavljenu kvalitativnu ljestvicu, nadam se da ste svjesni retoričke naravi istoga.
Philip K. Dick (Tri stigme Palmera Eldritcha & Ubik)
(Ako ste pročitali: Emmanuel Carrere, Ja sam živ, a vi ste mrtvi)
„Ne brini, selekcija je odrađena“, rekao mi je poznanik kroz batate na pitanje kako da skočim u opus američkog autora čiji se pogled na svijet po njegovoj smrti razlio američkom kinematografijom (Charles McGrath:„It’s as if his [Dick’s] imaginative DNA had spread like a virus.“).
I tako bi; iako se Dick kroz 30 godina protegao od najboljih, a onda i najgorih literarnih uspjeha (recimo samo da je mogao skresati proizvodnju kratkih priča), do nas su primarno došli samo njegovi najupečatljiviji naslovi. Tri stigme Palmera Eldritcha predočava nam korporacijski uvezan svijet, uglavljen u stambene kompleks uslijed klimatskog kompleksa, u iščekivanju inovatora Palmera Eldritcha koji se iz dubokog svemira vraća s drogom Chew-Z koja će zamijeniti dotadašnji hit Can – D. Naslov spretno izmjenjuje zbilju s halucinacijama s ciljem da čitatelja može napokon pitati što je to uistinu stvarnost, ali i tko iza nje uistinu stoji. I dok Tri stigme Palmera Eldritcha predstavljaju više skriveni dragulj Dickove bibliografije, Ubik je naslov kojem uz rame stoje Čovjekom iz visokog dvorca i Električni snovi.
I ne, nitko vas ne prati iz prikrajka dok ga čitate. Iako je Dick glavom bio u Matrixu, mi ćemo ipak ostati tu.
Emmanuel Lepage (Jednog proljeća u Černobilu & Odisejeva putovanja)
„Ne seri.“ Reakcija dovoljno govore kada je riječ o umijeću Emmanuela Lepaga. Uz Pedrosu, on je prvi autor pomoću kojeg nutkam druge da priđu stripovima. Da, crtež je primarni razlog, ali i odabrane priče; Jednog proljeća u Černobilu nastoji iznaći modus operandi pripovijedanja o nesreći koja je obilježila kraj 20. stoljeća te tako nastaje svijet razapet između osjenčane katastrofe koju nikad nemate dovoljno vremena dohvatiti te eksplozije boja, kako likova, tako i prirode koja buja na ostacima grada. S druge strane, za Odisejeva putovanja možemo zahvaliti Lepagovom sinu koji ga je zamolio ako postoji mogućnost da promijeni žanr. Tako smo dobili novu Odiseju u vidu potrage kapetanice Salomé za umjetnikom i posljedično spasenjem njene obitelji.
I ne, nisam ga nagovorio da počne čitati. Ostaje na Garfieldu i Alan Fordu.
Sean Phillips & Ed Brubaker (Zatamnjenje & Ubij ili umri)
(Ako ste pročitali: serijal Kriminal)
Suradnja Brubakera (scenarist) i Phillipsa (crtež) traje duže od dvadeset godina koje smo, zahvaljujući Fibri, imali prilike dobrano iščitati zadnjih godina. Za ovu priliku ističe Zatamnjenje i Ubij ili umri. Prvo predstavlja svojevrsnu krunu karijere koja, inspirirana Brubakerovom obiteljskom baštinom (ujak Charles Paxton mu je bio scenarist tada, a ujna je radila za 20th Century Fox) progovara o poslijeratnim godinama američke filmske industrije kada su mnogi bili optuživani za simpatiziranje komunizma (makartizam s redateljima i glumcima u glavnim ulogama, recimo). Strip je raspisan u crime-noir ključu te prati scenarista Charliea Parisha dok pokušava otkriti zašto se, sav mamuran, probudio u sobi s mrtvom glumicom. Višeslojna studija koja obuhvaća sve važnije institucije i uloge američke filmske kulture toga vremena.
Ubij ili umri hoda u korak sa suvremenim vremenima gdje se hvata problema preživljavanja u “sjebanom i nepravednom mjestu” koje “svakim danom tone sve dublje dok većina nas samo užasnuto promatra sa strane.” Pratimo Dylana, koji poslije neuspješnog samoubojstva, dobiva posjet demona koji od njega traži isplatu u vidu ubojstva kriminalca na mjesečnoj bazi. I tako kreće varijacija na temu osvetnika, ali varijacija koja zahvaljujući crtežu, likovima i društvenoj kritici koja prožima strip ima štofa za više od jednog čitanja.
Cyril Pedrosa (Zlatno doba & Ekvinocij)
(Ako ste pročitali: Miguelanxo Prado, Ardalen)
Kada kažem strip, mislim Cyril Pedrosa. Portugalski autor barata istančanim stilom koji nepodnošljivo lako zida na temeljima moderniteta, a onda i nadograđuje. Kod nas je došao zahvaljujući Fibri koja je redom izdala Tri sjene, Portugal, Ekvinociji te najnovije Zlatno doba. Crtež unutar svakog od tih stripova redefinira egzistencijalne krize protagonista, kao što i usložnjuje odabrane tematske repertoare. Želite li čitati o strahu, uzet ćete Tri sjene koje ispisuju zemlju straha. Želite li čitati o bijegu, uzet ćete Portugal koji ispisuje jedan dio autorova života. Želite li čitati o generacijskoj krizi, uzet ćete Ekvinocije koji hvata kasni kapitalizam za nos. Želite li čitati o nama, uzet ćete Zlatno doba koje na iznenađujući način redefinira klasnu borbu.
Manu Larcenet (Svagdanja borba & Brodeckov izvještaj)
(Ako ste pročitali: Manu Larcenet, Blast)
Kako je moguće u jednom opusu imati, i Brodeckov izvještaj, i Svagdanju borbu? Prvog je francuski crtač rascrtao prema predlošku istoimenog romana Philippa Claudela koji raspisuje poslijeratnu tragediju kroz izvještaj donedavnog zatočenika logora kojeg je dopala dužnost istraživanja ubojstva stranca Anderera u selu. Larcenetov crtež samo pojačava užas ove sociološke studije prvih poslijeratnih godina. Iako je Svagdanja borba po pitanju crteža na drugome polu, tematski udara jače naše prostore s obzirom na to kako prati zatvaranja brodogradilišta te radničke sudbine, kao i umjetnika koji ne zna kako se suočiti s baštinom, kako obitelji, tako i vremena kroz strip.
Alan Ford & Dylan Dog
Sve je jasno 😉
Ti shvaćaš da ćeš morati sam pojesti tu lubenicu?
nosili lubenicu i(li) knjigu od 1000 stranica na plažu ili posao, pogled je isti.
Georges Perec (Ispario & Život način uporabe)
(Ako ste pročitali: Raymond Queneau, Modri cvijetak)
Priznajemo, uzeti autor kojeg su opisali kao neponovljivi amalgam Kafke i novinske križaljke za čitanje između jutarnjeg, popodnevnog i noćnog kupanja je teško opisiv životni put čitatelja. Ipak, majstor igre strpljivima vraća; bilo kroz kriminalističku epopeju Ispario koja nastaje bez samoglasnika e ili sudbinu stanodavaca zgrade u nepostojećoj ulici Simon-Crubellier, broj 11, u Parizu koje se raspliću kroz sto godina romana Život način uporabe. Dajte si oduška, zaboravite perece, uzmite Pereca.
Olga Tokarczuk (Bjeguni & Knjige Jakubove ili Veliko putovanje preko sedam granica, pet jezika i tri velike religije, ne računajući male)
(Ako ste pročitali: Karl Kraus, Posljednji dani čovječanstva)
Zadnjih godina poljska književnost dobiva sve veću medijsku pozornost. Pritom je reflektor prvenstveno usmjeren prema opusu nobelovke Olge Tokarczuk. I dok zapad tek sad slavi Knjige Jakubove, monumentalno povijesno djelo (10 godina je trajao rad!) na našim policama čeka čitatelje od 2018. godina. Zastrašujućeg obujma, Tokarczuk kroz sedam poglavlja/knjiga ispraća izmišljenu mesijansku ličnost, Jakuba Lejboviča te Poljsku 18. stoljeća koja postaje ogledalo današnjice i naših kozmopolitskih stavova/problema. S druge strane, Bjeguni (ovjenčan Bookerom) donosi nam fragmentaran i raznorodan tekst o ljudskom kretanju koje, u nadi da će biti uhvaćeno, biva bacano kroz žanrovska, a onda i misaona sita.
Riad Sattouf (Pentalogija Arapin budućnosti)
(Ako ste pročitali: Clement Oubrerie & Marguerite Abouet, Aya iz Yopougona)
Prvi nastavak Arapina budućnosti vidio sam kod frendice u MMSU. Samo je rekla da čita Sattoufa, kao da se podrazumijeva njegova kvaliteta. Prije tri godine se nije podrazumijevala; nikad nemojte podrazumijevati, radije riskirajte raskid ugovora s kolegom jer ne možete zašutjeti o naslovu. To je minimum koji možemo napraviti za Arapina budućnosti.
Autobiografska pentalogija Riada Sattoufa prati autorovo odrastanje koje se proteže od Sirije do Bretanje. Obilježeno rasnim, patrijarhalnim, a konačno samo ljudskim trzavicama, Sattouf kroz oči djeteta plete političke, sociološke, obrazovne i antropološke tapiserije koje se spajaju u obliku njegove šire i uže obitelji koja kroz djela skače između Francuske i Bliskog istoka.
Gorak okus humora vrlo vjerojatno najbolje sažima autorove odrastanje koje će – ubrzo – dočekati i šesti nastavak.
Michael Chabon (Čudesne avanture Kavaliera & Claya & Sindikat jidiških policajaca)
(Ako ste pročitali: Jonathan Safran Foer, Sve je rasvijetljeno)
Prvi u redu, Čudesne avanture Kavaliera & Claya, ispraća avanture bratića Josefa Kavaliera i Sammya Klaymana koji se susreću u Brooklynu nakon uspješnog bijega prvog iz Praga pred nacističkom Njemačkom. Ubrzo shvaćaju kako se njihovi talenti poklapaju te odlučuju započeti s radom na stripu, Escapist. Ideja prolazi, bratići si amerikaniziraju imena i suluda stripovska avantura može otpočeti.
Drugi roman? Ma ništa posebno, samo se postavlja pitanje što bi se dogodilo da je uoči Drugog svjetskog rata prihvaćen prijedlog o stvaranju privremenog utočišta za židovski narod na zapadnoj obali Aljaske. O tome čitamo s razmakom od šezdeset godina kada se enklava nalazi pred krajem svojeg postojanja prateći istragu ubojstva šahovskog majstora od strane policajca Meyera Landsmana. Jasno, istraga se brzo ukida, a Landsman otkriva kako život na Aljasci nije poželjan kao što je nekad možda bio.
Biblioteka Kaleidoskop
(Ako ste pročitali: Biblioteka Na tragu klasika)
„Mogli bi uzeti napokon Noaha.“
„Ma ne; znamo da je dobar, čemu?“
Nikad nismo čitali Trevora Noaha. Prvi put vidimo Zločin rođenjem. U čemu je kvaka? U biblioteci Kaleidoskop. Zatvaranjem biblioteke Na rubu klasika, nakladnik Disput odlučio je osvježiti Kaleidoskop koji je svoje prvo i zadnje kolo naslova postepeno izdavao od 2004. do 2007. godine. Zadnje dvije godine izašlo je novih 16 naslova među kojima još nismo našli promašaj. Još nismo dohvatili najnovije naslove (Sveci i učenjaci, Gradovi od papira i Pad), ali iskustvo nam govori kako će iznenaditi na isti način kao što su to primjerice učinili naslovi Knjiga apokrifa, Zajednička soba ili Jednominutne novele.
Istina, kad odlučimo stati na loptu i jednostavno odmah uzeti knjigu.
Luka Bekavac (Drenje & Viljevo & Policijska sat)
(Ako ste pročitali: Jeff VanderMeer, Southern Reach Trilogy)
Bekavčeva trilogija, uz Doba mjedi, predstavlja najbolje ostvarenje hrvatske književnosti u netom završenom desetljeću. Unatoč pozitivnim kritikama, ostaje osjećaj kako je riječ o nepročitanim knjigama među širom populacijom; valjda je do činjenice što Drenje na Profilovim superakcijama kotira sa sjajnih 19 kuna već duže vrijeme. Stoga dajte si gušta, sjednite, otvorite istraživanje Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema i uđite u makabričnu viziju istočne Hrvatske.
David Foster Wallace Infinite Jest
(Ako ste pročitali: Patricia Lockwood, No One is Talking About This)
Zašto Uliks generacije X još uvijek nije preveden? Infinite Jest jedini je naslov s popisa koji prijeti da će vam oduzeti svako godišnje doba, a onda i – ovisno o snazi volje – nekoliko prijatelja. Postmodernistički enciklopedist iznosi svoju viziju američkog društva koje sada kalendarske godine prodaje korporacijama, iščekuje revoluciju, biva klasnom podijeljenom, ali i ujedinjenom u borbi za filmom Infinite Jest koji – tako se priča – je toliko zabavan da gledatelj gubi interes za biločim drugim. Možda nam je prijevod podario Franzena, ali to ne odgovara na pitanje zašto Wallace još uvijek izbjegava naše prostore.
Peter Nadas (Paralelne pripovijesti & Knjiga sjećanja)
(Ako ste pročitali: Gyula Illyes, Ručak u dvorcu)
Ipak, najveća lubenica je ona Petera Nadasa koji je – neočekivano – jednom iskočio u razgovoru samo da bi isti bio ugašen saznanjem kako Paralelne pripovijesti broje 1,600 stranica biblijskog papira. Jedan od Pogačarevih odabira tijekom epidemijskog mirovanja proteklih godina na stol donosi desetljeća mađarske povijesti rascijepljene na nebrojeni broj mikrohistorija koje se – korak po korak – vezuju u jednu priču 20. stoljeća s kojeg je napokon podignut zastor. Knjiga koja se razvija kao sama povijest: dugo titranje ničega koje prekidaju sirovi, definirajući lomovi svakodnevice.
Opet si se sav zamusao od borovnica, lakše malo
priče koje pogađaju kao amule, ali prljaju kao borovnice
Viktor Pelevin (Sindrom WikiLeaksa & Vijesti iz Nepala)
(Ako ste pročitali: Sergej Lebedev, Debitant)
Pelevinov fantazijski generator odbacuje zdravi razum u nadi da nas može osvijestiti o fenomenima prošlosti i sadašnjosti, uzdajući se pritom u spremnost čitatelja da pregazi činjenice i zakorači u svijet koji je mislio da može razumjeti ako samo dovoljno popije.
Ne zvuči loše poslije koje pivice, zar ne?
Samanta Schweblin (Nit koja nas veže & Sedam praznih kuća)
(Ako ste pročitali: Mariana Enríquez, Što smo izgubili u vatri)
Čitateljska sreća je što smo u zadnje četiri godine imali prilike ispratiti čak tri knjige (hvala Fraktura) argentinske autorice Samante Schweblin: Nit koja nas veže, Sezona kentukija i Sedam praznih kuća. Iako se Sezona kentukija nije našla među odabranima, i onda predstavlja toplu preporuku s obzirom na činjenicu kako klasnu podjelu društva konkretizira kroz igračke i društvo nadzora.
Vratimo se sada izabranim naslovima. Nit koja nas veže je ekocidni fantastični triler koji isprepleće život jednog sela, Amande i kćeri Nine te susjeda Carla i njegovog sina Davida koji redom piju iz zatrovanog izvora vode. Schweblin sama ističe kako roman iznosi kritiku današnje agrikulture koja je jeziva u istoj mjeri koliko i roman koji ne može spasiti nikoga. Sedam praznih kuća nastavlja istim koracima te kroz set kratkih priča s čitateljem dijeli društvene kritike ukalupljene u kućne invazije, nudistička obiteljska rasplesavanja ili raspremanja kuće u iščekivanju smrti.
Rubem Fonseca (Nulta suma & Beskrajni osjećaji i nesavršene misli)
(Ako ste pročitali: Mario Vargas Llosa, Zelena kuća)
Dva muškarca, obgrljena svojim krevetima, leže i čitaju. U kutu se savijaju ručnici, balkonska stolica upija morsku sol kupaćih gaća. Otok napreduje svojim smjerom sve do trenutka kada:„Ovo mi je jedno od najljepše provedenih popodneva u životu. More, knjiga, ti, ti koji si ustvari djevojka koju nikad neću imati.“ Svjestan tanašnih zidova, otočnih živaca, muškarac na drugom krevetu pazi, itekako pazi što će reći. A onda shvati; pa ne govori njemu, govori knjizi. Govori Rubemu Fonseci.
Brazilskom autoru koji svojim pričama nudi favele i favele fabula koje nikad nismo očekivali u kriminalističkom žanru, iscrpljenom svakodnevnim detektivskim prepucavanjem. Ne i kod Fonsece koji bez problema u svoja ubojstva i šale uvodi prostitutke, djevojke iz privatnih škola, bodibildere, svećenike, jaguare itd.
Igor Kordej (Deja vu) & Mirko Ilić (Iz povijesti ljudske gluposti)
(Ako ste pročitali: Alem Ćurin, Egostriper)
Izlet u hrvatski strip nikad nije naodmet, posebice kada pred sobom imate uvezane rane radove dvaju stripaša čija su imena podcrtana u hrvatskoj povijesti stripa. Mali savjet: pokušajte naći pjesme dok budete čitali Kordejeve stripizacije Buldožera i Šarlo akrobata.
Han Kang (Vegeterijanka & Ljudska djela)
(Ako ste pročitali: Franz Kafka, Pripovijetke i prozni fragmenti)
„Hjoj, što je to mučno“ isfurava knjižničarka mojoj prijateljici koja je samo htjela vratiti knjigu. „Kako si to mogla pročitati do kraja? Pa to kroz cijeli roman ništa ne jede, samo reže, sanja, reže, sanja, ludo, puklo stvorenje!“ I dok je to vrhunski prikaz Vegeterijanke nesretno prenesene kao treš film, nije kao knjige koja kroz tri perspektive – muž, muž od sestre, sestra – ispraća transformaciju junakinje u – recimo tako – biljku. Postepeno odustaje od mesa, obitelji, društvenih uloga, a u konačnici i samog posthumanog društva. Jednostavno, odabire svoje pravo na samouništenje u nadi da će se vratiti prirodi. Ljudska djela su daleko direktnija društvena kritika korejskog društva koje kroz smrt petnaestogodišnjeg dječaka Dong Hoa osvješćuje kako se okrutno rasplelo dvadeseto stoljeće po Korejce.
Frendica je vratila knjigu, ali zaboravila je uzeti novu.
Robert Seethaler (Čitav jedan život & Posljednji stavak)
(Ako ste pročitali: Gregor von Rezzori, Memoari jednog antisemita)
Jedna je pripovijest kraja jedne industrije, a druga kraja jedne glazbene ideje. Da, svaka ima svoju osobu za ispričati priču.
Alessandro Baricco (Svila & Bez krvi)
(Ako ste pročitali: Alfred, Come prima)
Samo ćemo reći da u Baricca ne sumnjamo.
Ne brinite, znamo da nam mačka u rasadniku ne prede uvijek od sreće
naslovi za čitanje sa životinjom u krilu
Laura Jean McKay (The Animals in That Country) & Marlen Haushofer (Zid)
Nema lakše teme: novopridošla pandemija za produkt ima razumijevanje životinjskog govora. Rezultat? Kao što kaže jedan od čuvara u zoološkom vrtu:“I’m not hanging around here for some crumby crocodile to start talking.“ Majstorski pokušaj u raspisivanju granica, kako našeg jezika, tako i našeg razumijevanja drugih. Mislite da to nije vaša distopija? Imamo i opciju zadnje osobe na svijetu s kravom, psom i mačkom u romanu Marlen Haushofer.
Sigrid Nunez (Prijatelj) & Michael Köhlmeier (Idila sa psom koji se utapa)
Dva kreativca nastoje prebroditi smrt, dva psa nastoje pomoći u tome.
Henrichon & Vaughan (Bagdadski čopor) & Dorison & Delep (Životinjski dvorac)
Varijacije na Životinjsku farmu; Bagdadski čopor prati obitelj lavova početkom rata, dok Životinjski dvorac ispraća još jednu revoluciju predvođenu mačkom.
Nick Abadzis (Lajka) & Jean-Marc Rochette (Vuk)
Kako je, uistinu, izgledao život jedne Lajke i što nam ono govori o eksperimentiranju na životinjama? S druge strane, Vuk ima samo jedno pitanje: zar je isto umrijeti u klaonici ili prirodi?
Richard Powers (Iznad svega & Bewilderment)
O jednom stablu, o jednom svemiru koje bi (ali baš uvijek) trebalo pokušati objasniti i djetetu.
Ali zašto više ne možemo saditi jagode van Rasadnika?
naslovi koji nam pomažu da se odvažimo napisati dobar tvit o budućnosti
Kim Stanley Robinson (Crveni Mars & The Ministry For The Future)
(Ako ste pročitali: ?)
Pisac koji se redovno nalazi na popisima Baracka Obame, Billa Gatesa i Dejana Durića. Stanley Robinson raspisuje tvrdo kuhanu znanstvenu fantastiku koju donosimo kroz prijedlog kolonijalne trilogije (Red Mars & Green Mars & Blue Mars) te klimatske problematike u vidu The Ministry For The Future.
Marsovski serijal donosi nam budućnost kolonizacije Marsa koja se rasteže od najhrabrijih sto glava (Crveni Mars), do teraformiranja planeta za buduće generacije (Zeleni Mars) te stoljeća koje vidi kraj Zemlje i razvoj novog društvenog sustava u svemiru (Plavi Mars). Da, Robinson zna ponekad zaglaviti u geološkim nedoumicama, ali njegovo dubinsko rasplitanje na svim razinama donosi nam svijet koji – iako naoko ZF – se čini samo nekoliko godina udaljenim.
Razvikaniji, noviji The Ministry For The Future, donosi nam ministarstvo koje za zadatak ima baviti se pravima svih bića sadašnjosti i budućnosti koji nemaju pravo glasa. Jednostavno, dobili smo tijelo koje se bavi globalnim zatopljenjem kojem Robinson ponovo pristupa višeslojno pokušavajući istovremeno dati odgovor na moralna pitanja (smijemo li pustiti ovakav planet nadolazećim generacijama?), ali i znanstvena (možemo li spasiti planet pomoću geoinženjeringa?)
Ted Chiang (Kako si došla na svijet i druge priče & Exhalation)
(Ako ste pročitali: Love, Death + Robots)
Ako želite pisati kratke ZF priče, nastojite da vam se ne poklope s izlaskom nove knjige Ted Chianga. Ako tražite gro tvrdokornih what if , pronaći ćete ih ovdje. Primjerice, Liking What You See: A Documentary ili The Truth of Fact, The Truth of Feeling primjeri su priča koja ispituju implikacije uređaja za isključivanje predrasuda koji proizlaze iz naših izgleda te uređaja koji snimaju svaki trenutak naših života. Story of Your Life znate kao film Arrival, The Lifecycle of Software Objects izvrće postavljene ZF poglede na robotiku, dok Exhalation razrađuje odgovor zvan entropija.
Završimo riječima samog autora:„This is something philosophers often do, describing hypothetical scenarios to illustrate philosophical questions. But when philosophers describe a thought experiment, it can seem pretty abstract. Science fiction allows readers to feel the impact on an emotional level.“
Liu Cixin (Problem triju tijela & Mračna šuma)
Ako ste pročitali: Izumi Suzuki (Terminal Boredom: Stories)
Prepustimo riječ stručnjaku:
“Riječ je o punokrvnoj znanstvenoj-fantastici o dobrom starom susretu ljudske vrste s vanzemaljskom civilizacijom. Motiv je provjeren i iskušan, ali priča iscrpna, napeta i iako s ponekim zapadnjačkim uzorcima klasika žanra (A.C. Clarkea prije svega). originalna te svakako specifično kineska. Mlada Ye Wenjie u žaru Maove kulturne revolucije fizički gubi oca, a simbolički majku te sama postane ideološki nepoćudna za regularan život u kineskom društvu. Ipak, spletom određenih okolnosti (što dublje idemo u priču vidimo da nema slučajnosti), završava u zaštićenoj vojnoj bazi na poslu koji iz prve ni ne djeluje nešto posebno uzbudljivo….
(…)
A zašto je serijal važan i za Rasadnik i teme koje su nam ovdje važne (održivi razvoj, nova kultura, zelena paradigma, budućnost…) leži u tome što iznad svega i lebdi nekakva premisa o održivom razvoju – gdje su zapravo granice razvoja, kako ono što radimo ili osjećamo da radimo Zemlji utječe na naše postupke, koja je pozicija Zemlje u sklopu cijelog Svemira.” (Kristian Benić, Nešto za čitanje: svjetski kineski SF hit s eko-vanzemaljskim apokaliptičnim začinom)
Nismo mogli bolje reći.
Adolfo Bioy Casares (Morelov izum) & H. G. Wells (Vremenski stroj)
Retro kombinacija strojeva. Casaresova mehanička napravica ocrtana je 1940. godine te ju otkriva pisac-bjegunac koji se – igrom prilika – nađe na napuštenom otoku gdje počne nailaziti na turiste. Ili bolje rečeno, sjene istih ljudi uhvaćene jednim strojem koji ih reproducira kao hologramski zapis. Spoj egzistencijalističkog, ljubavnog i znanstvenofantastičnog romana koji se jednostavno zapitao koji je odgovor 20. stoljeća na život poslije smrti.
Uz Casaresa odgovora Wellsov Vremenski stroj kao početak znanstvenofantastičnih strujanja. Uostalom, on je jedan od onih romana koji nekako uvijek ostane nepročitan.
Michel Faber (Ispod kože) & Agustina Bazterrica (Tender is the Flesh)
Što kada bi postojale klaonice ljudi? Ili kada bi kanibalizam postao legaliziran? Ako budemo za vanzemaljsku rasu jednom gledani kao životinje, možemo li uistinu očekivati drugačiji tretman od onog kojeg dajemo? To su pitanja na koje odgovore nastoje dati romani Ispod kože i Tender is the Flesh. I dok prvi ispraća Isserley, lovkinju na ljude za jednu izvanzemaljsku korporaciju, drugi dopušta mogućnost životinjske pandemije koja nas primorava da, u želji za daljnjom konzumacijom mesa, legaliziramo ljudsko meso.
Stanislaw Lem (Futurološki kongres & Zvjezdani dnevnici)
(Ako ste pročitali: braća Strugackij, Izlet pored puta)
Jedan od najčitanijih znanstvenofantastičnih autora u Americi tijekom 20. stoljeća zadnjih godina se zahvaljujući nakladi Hangar 7 pojavljuje u novom ruhu na našim policama. Iako je Solaris njegovo najpoznatije djelo (da, da, postoji i film), činilo nam se zgodnim uputiti vas na druga dva djela koja pršte autorovim satiričkim, britkim stilom: Futurološki kongres i Zvjezdani dnevnici. U oba djela pratimo zbunjenog, pomalo naivnog astronauta Ijona Tichya koji se u prvom nastavku nađe na futurološkom kongresu kojeg zatekne – revolucija. A onda dolazi kemokracija koja kemijskim napadima astronauta izluđuje do mjere da ga odluče uspavati do trenutka kada iznađu lijek. Ipak, budućnost u kojoj se budi izgleda prije kao novi Dickov roman doli željeno zlatno doba. S druge strane, Zvjezdani dnevnici milostiviji su prema kozmonautu: u trenutku izdavanja istih on je mrtav, slavljen kao mitološka ličnost čija se svemirska putovanja istražuju kroz 14 priča.
Zgodna stvar prije spavanja.
Adrian Tchaikovsky (Djeca vremena & Djeca propasti)
(Ako ste pročitali: krajem godine će treći nastavak, polako)
„Margaret Atwood je dosadna.“
Gleda me u čudu. Čitatelj s obzirom na to kako sam ju naveo, profesor s obzirom na to kako ju je predložio.
„Hoću reći, dosadna je u trenutku kada ju usporedite s drugima u SF branši. Da, intrigantna je, isplela je spekulativnu trilogija koja se uhvatila s nizom problema, ali zar ne mislite kako ste o svemu već imali prilike čitati? S druge strane, ako u ruke uzmete duologiju Adriana Tchaikovskog… KVRAGU, PAUČJI INŽENJERING!“
Ponekad malo strpljenja ne bi škodilo, ali kada krenete plesti mrežu oko predloženih naslova, shvatite kako ne želite čekati spor dolazak do srži naslova koji progovaraju o geonžinjeringu i teraformiranju. Čovjek bi rekao da pričaju o rasadniku.
Frederik Peeters (Aama & Plave pilule)
(Ako ste pročitali: Frederik Peeters, Koma)
Švicarski stripaš na naše prostore prvo je krajem prvog desetljeća 21. stoljeća uplovio ostvarenjima Plave pilule te Koma (scenarij potpisuje Pierre Wazem). Uslijedila je dugogodišnja pauza koju su tek 2019. godine prekinuli naslovi Aama i Miris gladnih dječaka (scenarij potpisuje Loo Hui).Za ljetne prilike nam se zgodnim učinilo uputiti na Plave pilule i Aamu.
Memoarski prvijenac nam donosi priču o autorovoj vezi s djevojkom zaraženom HIV-om, Cati. Tako Plave pilule prate protagonistovu svakodnevicu kroz se isječaka, ali i njegovu unutarnju borbu sa strahovima i stereotipovima o bolesti koju nastoji razumjeti. S druge strane, Aama je pisana u dickovskom/lemovskom psihodeličnom ključem s natruhama weird fikcije ala Jeff VanderMeer kroz koji nam se nastoji ispripovijedati još jedna vizija posthumanističkog svijeta.
Jasno, veselimo se skorašnjem izlasku naslova Mrlja koji potpisuje sa Serge Lehmanom
Ali njima je prije sto godina uspjelo tu posaditi trešnju
naslovi o povijesti koja je bila ili je samo mogla biti
Christian Kracht (Imperij & Mrtvi)
(Ako ste pročitali: Jean-Pierre Gibrat, Matteo)
Imperij nam nudi beznadan i fanatičan osnutak kokos društva usred Tihog oceana početkom 20. stoljeća od strane njemačkog romantičara, a nudista koji se odaje kao paralela neostvarenom njemačkom slikaru kojeg nećemo zaboraviti. S druge strane, Mrtvi nas vodi scenom tridesetih godinama, kako imperijalnog Japana, tako i Njemačkem brojeći postepeno posljednje korake Emila Nägelija, švicarskog redatelja koji postepeno nestaje u vrtoglavici onoga što se najavljuje kroz niz grotesknih događaja.
Eric Vuillard (Dnevni red & Rat siromaha)
(Ako ste pročitali: Daniel Kehlmann, Tyll)
U istoj godini dobili smo dva romana francuskog autora koji u Dnevnom redu potkazuje neuništivu spregu ideologije i kapitala, dok u Ratu siromaha u manje od 50 stranica ulazi u jedno od početke vjerskih ratova na njemačkim područjima.
Phillip Roth, Zavjera protiv Amerike & Pisac iz sjene
(Ako ste pročitali: The Plot Against America, David Simon & Ed Burns)
Za današnje standarde već zaboravljena serija, The Plot Against America podsjetila nas je na autorski opus Phillipa Rotha, uvelike preveden kod nas. Simonova i Burnsova serija rađena je prema istoimenom romanu koji predlaže jednostavno pitanje: što bi bilo da je Charles Lindbergh, simpatizer totalitarnih režima, postao američki predsjednik 1940. godine? Ispletena represija koja u neočekivanim trenucima kida stranice zadnjih godina djeluje preblizu razumu.
Ako to nije vaša šalica čaja, nudi vam se potraga za njegovim alter egom, Nathanom Zuckermanom. Dobar početak predstavlja Pisac iz sjene.
Gomont (Malaterre) & Antonio Lobo Antunes (Sjaj Portugala)
(Ako ste pročitali: Barbara Kingsolver, The Poisonwood Bible)
Dva naslova koji progovaraju o post/neokolonijalnim prošlostima i ožiljcima, kako svojih obitelji (Gomont iscrtava autobiografsku priču o očevoj propaloj obnovi obiteljske baštine usred afričke prašume), tako i svojih država (Antunes otvara vrata portugalske povijesti druge polovine dvadesetog stoljeća kroz pamćenje vojnog liječnika koji se nastoji suočiti, kako s obiteljskim traumama, tako i onima irođenih kolonijalnim politikama u Angoli).
Antonio Tabucchi (Pereira tvrdi & Izgubljena glava Damascena Monteira)
(Ako ste pročitali: Antonio Scurati, Najbolje doba našeg života)
Povijesne, a novinarske eskapade.
Horvath, Ödön von (Mladež bez boga) & Zbigniew Uniłowski (Zajednička soba)
(Ako ste pročitali: Pier Paolo Pasolini, Uličari)
Dvije mladeži, svaka bez boga 20. stoljeća na svoj način.
Olivier Guez: Nestanak Josefa Mengelea
(Ako ste pročitali: Philippe Videlier, Bakunjinov vrt i druge pripovijesti iz povijesti)
Južnoamerički život jednog od nacističkih zločinaca kojeg pratimo od ranih, ugodnih novih početaka s drugima bjeguncima u Argentini, do kraha tog istog raja, bježanja po kontinentu samo kako bi umro u siromaštvu u Brazilu. Ispunjeno nizom retrospekcija, kao i drugim radnjama kojima ispraćamo neuspješne potrage za Mengeleom, Guezov nagrađivani roman progovora o tome kako pravda ne dohvaća svakoga.
Joe Sacco (Palestina) & Emmanuel Guibert & Didier Lefevre (Fotograf)
(Ako ste pročitali: Sandor Jaszberenyi, Najljepša noć duše: priče o nesanici i ludilu)
Dva novinara na Bliskom istoku, dvije tehnike opisivanja ranih užasa koje vide, čuju i osjete.
