U sklopu programa Gradske knjižnice Rijeka “OK knjižnica, OK zajednica” posvećenog temama otpornosti pojedinca i zajednice razgovarali smo i o parkovima i dječjim igralištima. I ostavili iza sebe neke zanimljive misli.
Kratka vježba za početak: u jutarnjim satima dođite u Dječju kuću, naručite kratku, sjednite, zagledajte se prema livadi i zapitajte se: što nedostaje? Jedni će kazati kako ne nedostaje ništa, started from the bottom now we are here vibra, Benčić je super i ništa se ne treba mijenjati; u redu, jedan, dva, tri koša za smeće, ali to je max. Drugi će reći kako ne znaju otkuda početi, horror vacui na 120%, klackalice, tobogani, ljuljačke, lunapark franšiza, a kad smo već kod toga zašto i Dječja kuća ne radi dulje?
Iako „postoje dva tipa ljudi“ priče ne bi smjele funkcionirati, uvijek nam daju idealno polazište. Parkovi nisu iznimka. Iako se čini kako imamo dva različita razmišljanja, razlika je, ustvari, isključivo u intenzitetu jer nastaju na istoj premisi: parkovi su oduvijek bili parkovi.
Park je park, ne postoji mu alternativa, zar ne?
Park je park, ne postoji mu alternativa, zar ne? Ipak, kada pitate djecu što nedostaje art-kvartu, oni će vam reći kako parku nedostaje upravo park.
Nedostaje još više zelenila, sprava za penjanje zidova, interaktivnih ideja nalik udaraljkama ili spiralama, poligona, prostora za igru, čak i pristup potoku. Drugim riječima, djeca su nam kazala kako im naše fiksne ideje parkova njima nisu zanimljive.
Prostor za igru ne mora biti igralište
Upravo na tom tragu su nam na ovogodišnjem Toboganu Bia Gec i Mirta Stipeč (KD Čistoća) kroz predavanje o nastanku i oblikovanju parkova i dječjih igrališta, Parkovi zvani čežnja, odlučile iznova rastaviti i sastaviti ideju parka. Krećući od toga da su danas parkovi za djecu svedeni isključivo na “fiksne metalno-plastične, šarene, naizgled zanimljive strukture”, Gec i Stipeč objašnjavaju nam kako se nova istraživanja suprotstavljaju općoj, odrasloj estetici parkovi, govoreći kako su takva igrališta dosadna; a “ako su dosadna, onda ne ispunjavaju svoju svrhu.”
A svrha svakoga parka je djetetu pružiti priliku za igrom. Pritom predavačice ističu važnost nestrukturirane igre jer “pruža djeci prostor za slobodno istraživanje, stvaranje i donošenje odluka što je ključno za razvoj kreativnosti i samostalnosti, socijalnih vještina i emocionalne inteligencije.”
“Prostor za igru ne mora biti igralište”, već može biti bilo koji prostor unutar kojeg gravitiraju djeca.
Gledajući iz pozicije nestrukturirane igre, predavačice ističu kako parkovi i igrališta automatski postaju fluidniji pojmovi. “Prostor za igru ne mora biti igralište”, već može biti bilo koji prostor unutar kojeg gravitiraju djeca.
Recentan primjer predstavlja, primjerice, spuštanje niz zatvorenu ulicu Rikarda Benčića, dok gošće redom ističu kako “nevjerojatno igralište može biti zarasli šumarak, divlji deponij ili umjetnička skulptura”. Paralelno s time razvija se i misao kako cilj ne mora uvijek biti aktivna igra, već i ona kreativna jer, ističu Gec i Stipeč, “koliko često ste vidjeli da je sprava napuštena, a maleni su se uvukli u grm i tamo se bave vrlo važnim poslom – igrom.” Danas parkovi moraju kombinirati različite zone koje djeci pružaju, kako prostor za aktivnu, intenzivnu razonodu, tako i prostor odmora.
Ogrebotine su dječja svakodnevica
Govoreći o aktivnoj igri, nužno je pomiriti se s činjenicom kako je rizik neminovan, ali i ključan ako je želja da djeca sudjeluju u produktivnoj igri. Naime, “bez ikakvog rizika ili izazova, djeca gube interes i lako im postane dosadno.” Jednostavno, “ogrebotine, modrice, pa čak i slomljene kosti gotovo su neizbježan dio odrastanja.” Iako naoko grube konstatacije, predavačice podsjećaju kako su odrasli parkovi za djecu dosadni jer ne pružaju izazov, a onda ni uzbuđenje te priliku za razvojem.
Takav pristup igralištima ne isključuje i prijeko potrebne sigurnosne mjere, ali uključuje dječju želju za istraživanjem i otkrivanjem vlastitih granica. Igrališta koja uspiju u toj namjeri mogu računati na to da će ih svakodnevno pohoditi djeca kao što pokazuje Bundekovo igralište. Njihova sprava za penjanje, ističu autorice, nije zadatak za jedan dan jer djeca moraju skupiti hrabrosti te se svakoga dana odvažiti napraviti još jedan korak prema samom vrhu.
Roditeljima je olakšanje znati kako im ono pomaže u razvoju imunološkog sustava te borbi protiv stresa.
I dok nas privlači ideja da svaku zonu ispunimo fiksnim sadržajima, kreativna igra ipak daje prijeko potreban balans izazovnim spravama koje, ipak, mogu ponuditi isključivo repeticiju radnji. S druge strane, predavačice su ukazale na važnost mobilnih elemenata kao što su “pijesak, grane, voda, blato, kante…” pomoću kojih djeca mogu manipulirati, ali i stvarati igralište.
Prirodni elementi ključni su za ovaj dio priče jer djecu približavaju prirodi odabirom formi i materijala: “Prirodna forma debla i grane bolja je od četvrtaste grane jer je bliža prirodi što djeca prepoznaju i vole jer im takve forme nude više opcija u igri.” Igralište smješteno u prirodi djeci nudi okruženje koje se stalno mijenja i time konstantno nudi nove puteve za istraživanje. Roditeljima je olakšanje znati kako im ono pomaže u razvoju imunološkog sustava te borbi protiv stresa. Stoga nije za čuditi što je industrija “prepoznala kako je dobro igralište ukomponirano i okruženo zelenilom te izrađeno od prirodnih materijala.”
Naše igralište
No, dobro igralište okruženo je i drugim sadržajima jer, koliko god igralište bilo dobro uređeno i osmišljeno, može propasti ako nema odgovor na jednostavan usklik:”Mama, meni se piški!”. Igralište neće ispuniti vlastiti potencijal niti ako roditelji nemaju svoje prostore; od kafića do toaleta, roditelji moraju biti uvažavani kao korisnici jer, na kraju dana, netko mora nadgledati djecu te utrošiti dobar dio dana. Predavačice ističu kako pojedini ugostitelji znaju iskoristiti činjenicu da parkovi ne barataju sličnom infrastrukturom te pred svoje objekte postavljaju niz sprava koje, ipak, samo fingiraju igralište.
Gec i Stipeč ukazale su na činjenicu kako je važno da “igralište odražava duh mjesta, njegovih običaja, arhitektura, legendi” jer “igralište s jakim osjećajem mjesta govori o kulturi, lokaciji i duhu zajednice.”
Jedan od uzoritih primjera fuzije sadržaja nalazi se u Malagi gdje igralište živi u simbiozi, kako sa stambenim blokovima, tako i sa ugostiteljskim objektima. Ini pritom zadovoljava sve moguće korisnike: stanovnike, turiste, starije, mlađe… Ipak, ključ toga igrališta, pored apsorpcije svih spomenutih idejnih načela, nalazi se i u činjenici što se uklopio u identitet grada, ali i kvarta postavljanjem atraktivne replike ondašnje katedrale.
Zašto upravo pitanjem identiteta završavamo ovaj tekst? Naime, Gec i Stipeč ukazale su na činjenicu kako je važno da “igralište odražava duh mjesta, njegovih običaja, arhitektura, legendi” jer “igralište s jakim osjećajem mjesta govori o kulturi, lokaciji i duhu zajednice.” Isto kao što ideja općeg igrališta govori o nama, a ideje drugačijih igrališta govore o novim generacijama. Govorimo li o budućem parku art-kvarta ili MO Mlake, moramo osvijestiti ina kao multifunkcionalne prostore lokalne zajednice koja će u njemu boraviti te stvarati. Upravo zato je za taj cilj sada bitno stati, poslušati djecu što nam kažu te iznova otkriti prvo mjesto, a onda i park koji mu nedostaje.
I tih par kanti za smeće 😉
