Priču o studiranju tijekom pandemije možemo započeti na terasama ispunjenih hotspotovima, uz Cedevite, uz Staropramene. Ipak, moramo nastaviti nizvodno, moramo govoriti o prijateljima pored nas koji pišu odgovore čitajući skripte, kao i onima koji pred ogoljelim predavanjima mogu samo kazati kako je njihov studij zdravije nazivati još jednim hobijem. Problem nastaje kada shvatimo da se nastavljamo spuštati pričajući o studiranju tijekom pandemije; kako moramo pričati o prijateljima koji nisu mogli plaćati stanove te su morali odustati od akademskog obrazovanja, ali i prijatelja koje su stekli; štoviše, moramo pričati o onima koji su završili fakultete te shvatili kako su ostali zakinutima za, ako ništa, prijateljsko tapšanje po ramenu. Ipak, ako je studentima kao pokušajima odraslih ljudi bilo teško proći kroz pandemiju, kako je tek bilo onima koji su se tek spremali postati odgovornim ljudima? Kako je bilo učenicima i učenicama?
Upravo o tome je odlučio progovoriti Boris Jokić u sklopu ovogodišnjeg Festivala znanosti gdje je održao predavanje Život djece i mladih u Hrvatskoj – znanstvena priča o otpornosti, ranjivosti, zaljubljivanju i pivama na kvarnerskim plažama. Nastojeći nam pružiti što širu i konkretniju priču, Jokić se vodio dvama velikim istraživanjima (ANACONDAS i COBRAS) koja su obuhvatila 161 osnovnu i srednju školu. Uzmemo li povećalo, otkrit ćemo kako su u istraživanju sudjelovali 161 ravnatelj, 417 stručnih suradnika, 4796 učitelja i nastavnika te 27 023 učenika. Kako bi podcrtao veličinu brojki, Jokić je kazao kako je u slučaju završnih godina sudjelovao svaki četvrti čovjek rođen u toj generaciji. Pored završnih razreda strukovnih škola i gimnazija, u istraživanju su sudjelovali drugi razredi srednjih škola, kao i četvrti, šesti te osmi razredi osnovnih škola.
Prva od šest istraživačkih cjelina tražila je odgovor na pitanje kako su pandemija i potresi utjecali na život učenika u Hrvatskoj. Iako bi mnogi htjeli kratak i jasan odgovor, Jokić upozorava kako je odgovor možda jednostavan, ali nije ni približno jednoznačan. Prvi zaključak koji se nametnuo bio je da što su učenici stariji, to je utjecaj pandemije bio doživljen negativnije. Upravo oni koji su završavali srednju školu tijekom 2020./2021. dali su najnegativnije ocjene utjecaju pandemije na njihove živote. Ipak, kako cjeline odmiču, tako odgovor nastavlja uvezivati nove narative. Druga cjelina pitala se na koje je aspekte života djece i mladih pandemije posebno utjecala. Tu je došlo i do pozitivnih trendova; Jokić tako sažima kako mladi ljudi i djeca govore da su njihovi odnosi s roditeljima, prijateljima, pa čak i nastavnicima, poboljšani. Ipak, negativniji trendovi ponovo prevladavaju. Tako je pandemije izrazito negativan utjecaj za učenike osnovnoškolske dobi imala u domeni fizičkog zdravlja, dok je za učenike na srednjoškolskoj razini, posebice maturante, imala u domeni psihičkog zdravlja. Štoviše, Jokić naglašava kako svaki drugi maturant u Hrvatskoj kaže da je pandemija imala negativan ili izrazito negativan utjecaj na njihovo psihičko zdravlje.
Nadalje, pandemiju su na svojoj koži posebice osjetile učenice, neovisne o dobi; čak i učenice šestih razreda, prvima pitanima za ocjenu mentalnog zdravlja, ističu negativniji utjecaj pandemije na isto. Pored rodnog elemente, pokazalo se kako i školski uspjeh igra veliku ulogu; što su oni bili uspješniji, to je pandemija imala negativniji utjecan. Druga strana novčića? Dio učenika, posebice u srednjim školama, procijenio je kako je pandemija imala i blago pozitivan utjecaj na njih! Bez obzira na to, Jokić naglašava kako upravo spomenuti uvidi u mentalno zdravlje trebaju biti osnova za javno zdravstvenu i obrazovnu politiku škola jer znanstvena istraživanja jasno pokazuju gdje se mogu u budućnosti mogu očekivati određeni elementi. S Jokićem se slaže i obrazovno osoblje koje je primijetilo znatno veći upliv depresivnih i anksioznih stanja, dok je u potresima pogođenim područjima došlo do veće incidencije fobija vezanih za potrese.
Druga cjelina tako se preklapa s onime što je tražila treća cjelina: kako su promjene u nastavi i organizaciji škole utjecale na učenje? Da, imale su pozitivan utjecaj kada je riječ o digitalnim vještinama, iznenađujuće i ocjenama, ali sve to kontekstualizira posvemašnji negativan utjecaj kada su ih pitali za razvoj novih vještina i upijanje novih znanja. Pored toga, neovisno o generaciji, polovina ispitanih kazala je kako su izgubili, kako motivaciju, tako i radne navike. Sami nastavnici i učitelji su gostujućem predavaču poručili da djeca izgledaju pomalo apatično te da nema ništa što bih ih moglo motivirati. Tome ne pomaže ni činjenica da su učenici pokazale znatno pogoršano baratanje, kako emocijama, tako i socijalnim odnosima. Vratimo li se negativnoj ocjeni kada je riječ o stjecanju novih znanja i vještina, trebamo pridodati zapažanje učitelja i nastavnika koji smatraju da učenici (znatno) lošije savladavaju ishode učenja; posebice se to vidi u matematici, stranim jezicima, fizici, kemiji te hrvatskom jeziku. Upravo zato Jokić iskazuje da bi bilo odgovorno od obrazovne politike da pokuša nadoknaditi te nedostatke u znanju kako bi olakšala mladim ljudima da se snađu na višim razinama obrazovanja te da bi mogle uhvatiti korak s drugim generacijama.
Za razliku od prijašnjih cjelina, četvrta je ponudila jednoznačan odgovor na pitanje ako se današnje generacije osjećaju zakinutima; da, osjećaju se zakinutima za kvalitetno obrazovanje, važne događaje, noćne izlaske, putovanja, nove ljude, čak i ljubav iako to ne žele priznati. Posebice je pitanje kvalitetnog obrazovanja bilo u središtu pete cjeline koja je nastojala istražiti razlike između učioničke i nastave na daljinu. Najveće otkriće iste bila je činjenica kako je tijekom 2021. godine kraju došla ljubav s tehnologijom. Boris Jokić govori kako mladi ljudi, bez obzira idu li u osnovnu ili srednju školu, sve važne osobine kvalitetnog nastavničkog procesa vežu uz učioničku nastavu nego uz nastavu na daljinu. U tome se skriva i jedna od rijetkih pozitivnih crta proživljene pandemije; pokazala je učenicima kako učionička nastava ima svoju ulogu, čak i u trenucima kada ne razumijemo što piše na ploči. Ipak, važno je integrirati elemente nastave na daljinu koji su se pokazali uspješnima te koji bi u budućnosti procese mogli, kako ubrzati, tako i olakšati te, zašto ne, učiniti zanimljivijima. Istraživanje se zaokružilo pitanjem usmjerenim nastavnicima: je li posao u školi tijekom pandemije postao zahtjevniji? Njihov odgovor ne iznenađuje, ali zabrinjava. Jokić podcrtava kako nema nikoga među obrazovnim radnicima kojima posao tijekom pandemije nije postao zahtjevnijim. Štoviše, mnogi među odlučili su se za nove karijere ili su jednostavno izgubili entuzijazam za posao koji proždire ako se radi samo za kraj mjeseca.
Ipak, predavanje nas nije dovelo pred zid. Štoviše, Jokić ukazuje na zaključak da se Hrvatska, zahvaljujući držanju škola otvorenima, snašla sasvim u redu. Ipak, posljedice postoje i bilo bi kobno zanemariti ih. Zbog toga je nužno je upravo sada adresirati psihosocijalno stanje učenika, ali i odgojno obrazovnih radnika hitnom izradom sustavnih mjera i politika, kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini. Jednu od važnijih uloga u procesu trebali bi imati stručnjaci za mentalno zdravlje koji na dnevnoj razini imaju prilike zbrajati rezultate pandemije. Upravo zato je potrebno nastojati gurati daljnju destigmatizaciju mentalnog zdravlja, imajući u vidu da ta usluga trenutno nije svima dostupna i besplatna. Za kraj nam samo ostaje nadati se kako smo naučili lekcije te kako ćemo u sljedećoj pandemiji školu održati kao mjesto učenja, odrastanja, zabave, druženja i zaljubljivanja.
