Busevi cvrče urbanim vizijama. Za jedne one još uvijek predstavljaju udarničke radne akcije; dajte nam kantu boje da buduće generacije mogu držati oči otvorenima. Drugi će im kazati kako je prekasno; dajte nam kantu dinamita da buduće mogu na nečemu graditi. Treći će im reći da stanu na loptu; dajte im barem vremena da preskoče granicu prije nego aktivirate eksplozive. Ostali će uvezivati politiku i povijest, antropologiju i sociologiju, umjetnost i istraživanja, ali na kraju će svi izaći iz busa nazdravljajući gradu koji teče. Osim mladih koji ostaju do zadnje stanice, uvjeravajući se kako žive u istom gradu; razlika je, jasno, samo u odbljesku sunca, krivom sjedalu, jednostavno boljoj volji, zar ne? Da, to je samo početak popisa, kazao bi slovenski stručnjak za kulturne i urbane fenomene Davor Buinjac koji je u Dječjoj kući gostovao povodom otkrivanja Odjela za mlade koji se po prvi put u povijesti razvija u sklopu Gradske knjižnice Rijeka. Kako se OZM kontekstualizira u sklopu uzdižućeg Benčića, bilo je samo zgodno otpočeti set pripremnih aktivnosti predavanjem sažetim u jedno pitanje: Kako napraviti grad po mjeri mladih? Kako bi odgovorio na to pitanje, predavač je morao napraviti korak unazad te razjasniti što znači razumjeti grad.
Što znači razumjeti grad?
Kada govorimo o stvaranju gradova orijentiranih prema mladima, površno se dotičemo izgradnje vrtića, škola, jednostavno omogućavanja razrješavanja stambenog i financijskog pitanja. Međutim, Buinjac od nas traži da šire, dublje razmišljamo o tome. Štoviše, od gradova se traži da mlade predstave kao strateški prioritet pri čemu gradski odbori i službe trebaju biti upućene u problematiku. Pritom naglašava kako ovdje ne govorimo o ostvaraju posebne programatske sheme koje se prečesto pretoče u elektronična savjetovanja koja na kraju dana ne mogu biti spojena s aktivnim, već jedino pasivnim razumijevanjem grada.
Naše prve pomisli o jednostavnom podizanju ili rušenju zgrada ne mogu biti smatrane urbanim razvojem; za slovenskog stručnjaka razumjeti grad znači razumjeti da urbani razvoj nije prostorni razvoj. Jedino tako možemo ispisati grad kao poticajno okruženje unutar kojeg su svu upoznati sa stvarnim problemima prostora. Za primjer je uzeo privatizaciju, jedan od osnovnih devijantnih procesa koji se tijekom pandemije jedino mogao razgoropaditi. I dok je borba protiv njih trenutak sadašnjosti, znanje o njima nužan je sastojak promatranja grada na duže staze.
Ovdje je ključan pojam međugeneracijska solidarnost koju se prečesto vezuje jedino uz razumijevanje starijih, a ne mlađih generacija. To je kamenčić u cipeli svakog urbanista jer se stavljaš u situaciju da rješavaš aktualne probleme u trenucima kada bi trebao ocrtavati viziju grada za 30 godina. Fokus na sutrašnji dan usmjeren je prema starijim dobnim skupinama, dok je usmjerenost prema istom danu za deset godinu primarno vezan za mlade, one koji će morati iznijeti teren donesenih urbanih odluka. Dugoročna ili kratkoročna vizija vezana je uz promišljanje održivosti, jednog od rijetkih pojmova gdje postoji generacijsko razumijevanje. Ili barem tako piše u teoriji jer unatoč razumijevanju i empatiji i dalje se događa da stariji i odrasli nemilice, maksimalno troše ekonomske i društvene resurse. Upravo zato međugeneracijska solidarnost koja želi znati kako će im grad izgledati za 2050. nužno mora osvijestiti činjenicu kako ne može govoriti o ekološkoj održivosti bez društvene i ekonomske.
A kada pričamo o mladima, pričamo i o nesretnoj, prokletoj demografiji koja se nužno promatra kroz konzervativne leće. Za Buinjca je to nedopustivo jer govorimo o prevažnom problemu koji ne treba promatrati iz perspektive kako povećati vlastiti etnički korpus, već iz razine grada kada prestaje biti o kojem se jezičnom korpusu radi. Primjerice, 42% stanovnika Beča ili ima strano državljanstvo ili su rođeni izvan Austrije. I Graz se prezentira kao dobra studija jer je u zadnjih 20 godina povećao broj stanovnika za 68 tisuća; da, to je najbrže rastući grad u Austriji. Kada govorimo o Grazu nameće se još jedna brojka: 60 tisuća studenata. Jednako velika Ljubljana ima 37 tisuća studenata. Za Buinjca je to izrazito bitno s obzirom na to da upravo za brojka najbolje govori o trenutnom urbanom zdravlju svakoga grada. A kako doći do tih brojki?
Kako napraviti grad za mlade?
Svaki grad mora mladima dati pravo da vjeruju u bolju budućnost; za Buinjca je to elementarno pravo svake nove generacije koje nitko nema pravo oduzeti. Iz toga proizlazi želja za boljim gradom, gorivo naše volje u trenucima kada se treba boriti protiv neizvjesne budućnosti. To su trenuci kada se treba odmaknuti od starijih je puno lakše kada si na kraju svojeg života otići uz rečenicu „ionako će sve propasti“ nego uz rečenicu “najbolja vremena tek dolaze“. A kada imamo snage, volje i želje baviti se boljitkom grada, možemo govoriti o dvama najbitnijim pitanjima: ekonomskom i stambenom.
Pitanja su to za koja primarno grad treba preuzeti odgovornost. Buinjac tako naglašava da je dužnost gradova da osiguraju radna mjesta za mlade kroz organizirane programe i pripravništva. Izdvojen biva primjer Beča gdje uprava nije kazala da nisu nadležni za nezaposlene, već je izdvojila potrebna financijska sredstva za osposobljavanje nezaposlenih za rad u medicini, području gdje uvijek nedostaje ljudi. Za Buinjca upravo to je primjer progresivnog grada, grada koji rješava svoje probleme.
Istodobno s pitanjem zapošljavanje treba iznaći stambenu politiku. Od Singapura u kojem 80% stanovnika živi u stanovima za najam do Hamburga koji planira svake godine izgraditi 10 tisuća stanova (od toga trećina gradskih stanova za najam), javnih rješenja ima. Ona se istovremeno moraju sučeliti s privatizacijskim projektima koji ne promišljaju gradsku politiku, kao što moraju biti dovoljno ambiciozna ako uistinu žele privući mlade.
Ipak, kvalitetnom školovanju, otvorenim radnim mjestima i stambenoj politici nedostaje još jedan sastojak: društveni život. Slovenski stručnjak upozorava kako se, kada govorimo o gradovima, prelako nađemo u razgovorima koji se tiču samo elitnih situacija, a ne i onime što se događa izvan njih. Promišljanje o životu poslije posla i studija tako se mogu ogledati kroz osnivanje ureda za noćni život (primjeri New Yorka i Londona) ili jednostavno produženja radnog vremena knjižnice. To su promjene koje će gradovima na kraće staze donijeti certifikate, a onima na duže staze ljude spremne sudjelovati u gradskim politikama i vizijama.
