U knjizi Tamna ekologija Timothy Morton piše kako se globalno zatopljenje definira kao gadan problem koji prepoznajemo po sljedećim obilježjima
- Gadni su problemi jedinstveni, zbog čega su nesvodljivi i teško ih je koncipirati i predvidjeti. Jednako ih je tako nemoguće provjeriti
- Gadni su problemi nesigurno beskonačni: ne možemo predvidjeti kada će problem prestati djelovati.
- Gadni su problemi alogični, u smislu da njihova rješenja ne možemo okarakterizirati kao ispravna ili pogrešna.
- Nepovratnost — ne postoje probna testiranja, ne postoji vožnja unazad, ne postoje pokušaji rješavanja užasnog problema, samo stvarna rješenja koja drastično mijenjaju stvari.
Međutim, Morton ne staje tu; za njega su nadolazeće klimatske promjene potencijalno i super gadan problem. Zarađenu klasifikaciju je dobio zahvaljujući izostanku središnje vlasti, vremenu koje istječe te ljudima koji u isti čas rade probleme i traže rješenja za njih. Superlativ proizlazi iz naše zarobljenosti u problemu, nalik protagonistu zarobljenom pod staklenom kupolom.
Ako kao rješenje izuzmemo zatvaranje očiju te hedonističke eskapade, pitanje koje nam se nameće je sljedeće — imamo li šanse? Pandemija koja nastavlja i nastavit će u dogledno vrijeme koračati našim susjedstvima, neočekivano nam je dala šansu da promislimo o svijetu koji vjeruje kako u samo nekoliko tjedana može povratiti izgubljenu prirodnu ravnotežu i ponovo se diviti dupinima u Veneciji (da, to je bila lažna vijest). Jedinstvenost i beskonačnost problema globalnog zatopljenja i antropocena u kojem živimo javnosti onemogućava racionalno sagledavanje problema. Uostalom, današnji svijet ne dopušta pogled u budućnost kada ni sam ne može niti želi reći što će se dogoditi sutra.
Ako mi ne možemo podignuti pogledi, mogu ga pisci:
Kiša pada vodoravno. Pijanci leže uz zid seoske zadruge i uspavljuju se uz ezan. Labudovi plivaju blatnom rijekom. Između dva brda rastegla se duga.
Ne izmišljam. Sve je tačno ovako kako bilježim, 27. jula 2018. godine
Selvedin Avdić, Autobusne bilješke
Uhvaćeni kao djeca koja se igraju u blatu. Ponovimo pitanje — imamo li šanse? Imamo, ali glavno pitanje je koliko još dugo s obzirom na to koliko nas je puta trebalo lupiti po glavi da ne ulazimo — opet! — u blato. Želimo li se uhvatiti u koštac sa super gadnim problem, vrijeme je da a) uzmemo rizik i b) uložimo u impact modelling. I dok prvi cilj još uvijek daleko od ostvarenja na globalnoj razini, drugi i nije tako daleko.
Impact modeli služe nam kako bi pokušali shvatiti utjecaj klimatskih promjena na niz društvenih i poslovnih sektora te njihovu povezanost. Jednostavno; nije dovoljno predvidjeti nadolazeće klimatske promjene, potrebno je osjetiti snagu udara na naš svijet koji si voli tepati kako će prije on propasti doli kapitalizam. Zahvaljujući modelima udara, možemo olakšati donošenje rizičnih odluka koje nikada neće moći biti 100% sigurne u modele. No, to nije važno; važno je da vjeruju u njih jer totalnu sliku nikad nećemo dobiti. Važno je samo dobiti širu sliku.
Franco Moretti unutar književne domene piše sljedeće:” Tekst nam uvijek govori; arhiva ne“. Za nas vrijedi sljedeće:”Događaj nam uvijek govori; modeli ne“. Super gadan problem nećemo riješiti gledajući u četiri oka australski požar i govoreći mu kao Anka Žagar Gorilo je kao požar // Trči požaru trči. Simbolički kapital ekoloških katastrofa i izabranih događaja Šestog izumiranja koji završe u novinama je prošlo svršeno vrijeme o kojima možemo samo pisati. Modeli udara — ovisno o našim idejama — mogu nam dati sliku budućnosti kao mreže, polja aktera koji (ne)namjerno djeluju jedan na drugog. Pitanje je našeg kritičkog pogleda i iščitavanja izabranih i dobivenih podataka da nadiđemo samo katarzične časove od kojih smo samo počeli stvarati ovisnost.
Modeli udara figuriraju kao potencijalni operacijski pristup gadnim problemima. Riječima Franca Morettija, možemo i moramo stremiti saznanju “da se apstrakcija putem niza koraka može pretvoriti u jasnu i, nadajmo se, neočekivanu razradu stvarnosti“. Mjerenjem teorijama dajemo uporište u današnjem svijetu, toliko je jednostavno. Moramo biti spremni na dijapazon globalnih klimatskih scenarija, ali i onih sektorskih i u konačnici individualnih koji nas mogu zadesiti. Hoće li nas to odvesti putem participativnog socijalizma ili putem regenerativnog kapitalizma trenutno još nije poznato, ali učinke tih puteva možemo početi uviđati zahvaljujući modelima udara.
Vratimo se Avdiću za kraj:
“Kako kilometri prolaze postaje mi jasno:
Od svih senzacija najradije gledam žuta svjetla malih gradova.
Ili su to krijesnice?
Napisao: David Čarapina
U sklopu Festivala održivosti – Nova pravila igre, koji se u online prostoru održava od 7. do 22. prosinca u organizaciji Udruge za razvoj civilnog društva “SMART” iz Rijeke, 17. prosinca u 9:30 na platformi Zoom bit će održano predavanje o konceptu „impaktizacije“ različitih gospodarskih sektora s naglaskom na sektor turizma i industriju odjeće. Održat će ga Primož Šporar, direktor Ustanove za društvena ulaganja “Fund 05”, privatne financijske institucije osnovane za financiranje društvenog poduzetništva i društvenih inovacija iz Ljubljane. Predavanje će se održati na engleskom jeziku. Za predavanje se možete prijaviti ovdje.
