Ana Smokrović, naša dežurna “zelena” suradnica, nam donosi nekoliko misli o lokalnoj proizvodnji hrane na koju nas je pandemijski okvir bar mentalno usmjerio. Ako već ne i praksi…
Godina iza nas bila je izazovna. Mnogo toga se promijenilo preko noći i odjednom više nije bilo moguće hodati neopterećeno po ulici, zagrliti baku ili popiti jutarnju kavu u kvartovskom lokalu. Osim promjena koje su nagrizle našu svakodnevicu, „korona“ nam je pokazala i koliko smo ranjivi. Poluprazne police u marketima, nestašica dezinficijensa i toaletnog papira bacila je svjetlo na ovisnost o uvozu, šleperima, granicama i putovnicama.
Stvari su se preko noći promijenile i kad govorimo o hrani. Zatvorene tržnice i ribarnice podigle su neviđenu paniku i ljudi su shvatili koliko smo zapravo neodrživi što se hrane tiče. Panika je u tom smislu i više nego opravdana. Neodrživost po pitanju hrane je skoro pa i nevjerojatna budući da živimo na predivnom komadu kugle zemaljske gdje imamo klimu koja nam omogućuje cjelogodišnju proizvodnju hrane; a neiskorištene zemlje imamo na pretek, kao i vode.
Dakle, uvjeti za proizvodnju hrane su idealni, a opet nekako uvozimo golemu količinu hrane dok nam istovremeno zemlja zarasta u šikaru. Zatvorene tržnice stvorile su osjećaj panike i straha, no istovremeno su se iz toga izrodile i neke dobre stvari. Primjerice, reflektor se usmjerio na lokalne proizvođače hrane, a isto tako, čim su epidemiološke mjere na proljeće popustile, velik broj ljudi je imao snažnu želju stvoriti svoj komadić vrta.
Potencijali, potencijali…
Tržnica je bila nekoliko dana zatvorena što je nagnalo ljude da se okrenu lokalno proizvedenoj hrani, a društvene mreže poput Facebooka su pokazale i svoju praktičnu stranu – ljudi su mogli vrlo brzo doći u kontakt s lokalnim proizvođačima koju su nudili mogućnost dostave na kućni prag. Zamislite kako bi bilo da direktna kupovina lokalno uzgojene hrane nije samo SOS solucija u izvanrednim situacijama već najnormalniji način kupovine hrane. Sve predispozicije su tu – neiskorištena zemlja, klimatski uvjeti, kao i neiscrpna količina informacija o organskim načinima uzgoja hrane.
Ne znam zašto mi je toliko stalo do lokalne proizvodnje hrane. Naprosto, naš golemi neiskorišten potencijal u tom aspektu mi je tužan i to na nacionalnoj razini. Pravo mi je žao kad vidim sve te zarasle lehe i livade koje su nekad davale toliko hrane i omogućavale nešto što se danas zove „prehrambeni suverenitet“, a o kontinentalnoj Hrvatskoj i njenim potencijalima neću niti govoriti. Prava je šteta da ne proizvodimo hranu za vlastite potrebe, a mogli bismo. Inovacije i znanje u održivoj proizvodnji hrane danas su toliko daleko otišli, a Rijeka sa svojom okolicom mi se čini kao moguća urbana poljoprivredna oaza.
Bilo neka, što ne bi i sad
Nekad je ovaj kraj sa svojim predgrađem hranio sam sebe, ne vidim razloga zašto ne bi i danas. Lokalni uzgoj hrane omogućuje suverenost što znači da ne bismo toliko ovisili o hrani iz uvoza. Mogli bismo uzgojiti vlastitu hranu na kvalitetnim, zdravim i održivim principima koji u svijetu uzimaju sve više i više maha budući da se konvencionalna proizvodnja hrane sa svojim štetnim posljedicama pokazala kao neodrživa praksa koja se mora mijenjati. Teško je željeti promjene na globalnoj razini i promatrati koliko se te promjene sporo implementiraju, međutim ono što pojedinac/ka može napraviti je direktna promjena na svojoj mikro-razini: kupuj što lokalnije ili zasadi svoj vrt.
Spomenula sam da je i veliki interes za stvaranjem vlastitih vrtova. Nažalost, urbani vrtovi, komunalni vrtovi, kvartovski vrtovi još uvijek nisu naša realnost kao što je u mnogim evropskim gradovima, no interes za vlastitim vrtovima nedvojbeno je narastao ovo proljeće. Mala parcela iza kuće koja je bila travnjak ili naprosto neiskorišten komad zemlje uz malo truda i volje transformirala se u komad vrta koji je čitavu obitelj častio famoznim pomidorima, salatom, rigom, blitvom i tikvicama. Radost koju čovjek osjeti kad uzgoji vlastitu hranu je nemjerljiva. A jednako važan je i kontakt sa zemljom. S rukama u zemlji, često pomislim kako me taj čin doslovno „uzemlji“. Rad na zemlji konkretan je rad koji daje konkretne rezultate, a istovremeno ima velik terapeutski efekt. Nakon rada u vrtu čovjek se naprosto osjeća bolje i smirenije.
Postkorona perspektiva
Vrt ima pozitivan efekt ne samo na velike već i na male ljude. Većini djece s kojima sam radila, vrt predstavlja prirodan ambijent u kojem se osjećaju dobro, slobodno, znatiželjni su i voljni raditi. Nekako se bez problema odmah podese na „vrtnu“ frekvenciju. Djeca su fantastični vrtlari.
„Korona“ je promijenila mnogo stvari, na mnogo razina. Kad se život ponovno vrati u stari ritam, vjerujem da će se mnogo stvari promijeniti nabolje, a jedna od tih stvari je i nova i kvalitetnija perspektiva u domeni hrane. Čini mi se da se više razmišlja o kvaliteti hrane, uzgoju i konceptima poput „lokalnog“ i „održivog“. Volja za stvaranjem temelja koji pružaju neovisnost i stabilnost je intenzivnija, a gdje ćeš važniju neovisnost nego u domeni uzgoja vlastite hrane.
Napisala: Ana Smokrović
tekst je originalno objavljen u Magazinu Gradske knjižnice Rijeka
