“Nismo valjda trebali to pročitati za lektiru?“
Sjedim u donedavno praznoj učionici i gledam u kolegicu. U rukama mi se nalazi Calvino. Htio bih joj reći kako smo trebali, ali srednjoškolske fore su passé. Odmahujem glavom i vraćam kolegicu među žive. Ovo je njen sretan dan, a naš ulazak u problematiku knjige Nuccia Ordinea Korisnost beskorisnog (Meandarmedia, 2019).
Formalno definirana kao filozofski esej, Korisnost beskorisnog za Ordinea nije “nikakav organski tekst“, već zbir citata i misli koje je autor htio sakupiti na jednom mjestu. Mogli bi ga opisati kao svojevrsni hamvasevski osobni kompendijum zaokružen autorovom aktivističkom mišlju. Knjiga je podijeljena na pet dijelova:
- Uvod
- Korisna beskorisnost književnosti
- Sveučilište-poduzeće i studenti klijenti
- Posjedovanje ubija: diginitas hominis, ljubav, istina
- Esej Abrahama Flexnera: Korisnost beskorisnog znanja
Prvi i zadnji dio figurira kao paratekst trima središnjim poglavljima koja sačinjavaju autorov humanistički album. Uvod kroz dvadesetak stranica konstruira čitateljska očekivanja, dok pridodani esej Abrahama Flexnera usložnjuje te ponavlja glavne misli talijanskog filozofa.
U prvom poglavlju fokus je na beskorisnosti same književnosti. Ordine s(p)retno uvezuje humanističke fragmente u naslovnu misao vodilju, oslanjajući se na najvažnije mislioce od antike do danas kako bi istaknuo univerzalnost problematike. Zahvaljujući čvrstom uporištu u citatnoj mreži, Ordine ostvaruje koncizna, jasna i glasna potpoglavlja puna naboja usmjerena prema utilitarnom funkcionalizmu. Bilo kroz dijalog s odabranim piscem, bilo kroz prepuštanje potpoglavlja deskripciji odabranog fragmenta, autor uspješno plete mrežu beskorisnosti u koju svi moraju upasti ako žele živjeti.
U drugom poglavlju autor se okreće financijalizaciji visokog obrazovanja te pitanju onoga tko je danas (i zašto) student. Unatoč tome što se ne možemo u potpunosti poistovjetiti sa zapadnjačkom sveučilišnom degradacijom, modrice na koje nailazimo kroz drugo poglavlje trebali bi prepoznati svi koji djeluju unutar sveučilišta:
“Zabrinjava činjenica da je država pokrenula postupan proces ekonomskog povlačenja iz svijeta obrazovanja i znanstvenog istraživanja, proces koji je doveo do gimnazijalizacije sveučilišta. Riječ je o kopernikanskoj revoluciji koja će u narednim godinama iz temelja promijeniti ulogu profesora i kvalitetu obrazovanja.”
Ordine pogađa u srž; ne bježi od upiranja prstom u birokratizaciju sveučilišnih odjela, kao ni u manufakturnu proizvodnju studenata koji im na duže staze predstavljaju samo financijski problem. Dobro zapaža malaksajući korak profesora koji više ne može učiti (“često se zaboravlja da je dobar profesor prije svega neumoran učenik.“), ali ni pripremati predavanja zbog čega dolazi do Steinerovog simboličnog umorstva studenta.
Pored same buke i propuha današnjeg klijentelističkog odnosa između profesora i studenta, Ordine ukazuje i na trendove nasilnog uklapanja znanstvenih istraživanja u korporativne logike koje razumije samo proizvode, ali ne i čudnovate puteve koji nas do njih dovedu:
“Ključna otkrića, ona koja su revolucionirala povijest ljudske vrste, dobrim su dijelom plod istraživanja čiji ciljevi nikada, pa ni izbliza, nisu bila utilitarne prirode. (…) Nipošto ne želim umanjiti doprinos takvih otkrića napretka znanosti, no čini mi se da smo veoma daleko od slobodne klime koju spominje Flexner kada govori o Institutu za napredne studije koji je utabao put mnogim revolucionarnim dostignućima. Čini mi se da takozvana temeljna istraživanja, koja su se nekoć financirala javnim novcem, ne pobuđuju više nikakvo zanimanje.”
Dobro odabranom Poincaréovom podjelom na beskompromisne praktičare i one koji se zanimaju za prirodu, Ordine zaokružuje poglavlje koje — unatoč povremenim patetičnim spoticanjima — pruža oštar uvid u proizvodnju Platonove svjetlosti. Korak ulijevo, korak udesno, i čitatelju neće biti teško namjestiti kadar da autorovim riječima uhvati i domaće sveučilišne prakse.
Treće, i konačno poglavlje “Posjedovanje ubija: diginitas hominis, ljubav, istina” figurira kao najkraća rasprava. Ordine unutar nje raspreda o odabranim klasicima te njihovim prikazima ljubavi i istine, osvrćući se pritom na koncept diginitas hominis. Unatoč tome što zadnje poglavlje dostižu negativni aspekti strukturalne fragmentiranosti, ono predstavlja logičan zaključak kompendija:
“Lessingove riječi, kao i riječi ostalih autora koje smo imali prilike pročitati, u stanju su taknuti nas u dušu, posvjedočiti nam o tome da se tobožnja beskorisnost klasika može pokazati iznimno korisnim oruđem koje nas podsjeća — nas, ali i buduće naraštaje, sva ljudska stvorenja koja su spremna razbuktati iskru u sebi — da posjedovanje i profit gase život, dok traganje, nesputano sponama utilitarizma, može učiniti čovječanstvo slobodnijim, tolerantnijim i čovječnijim.”
Naslovi nalik Korisnosti beskorisnog tjeraju me da se zapitam sljedeće — što mogu sada? Odgovor je da se mogu pitati što mogu sada. Ordineov esej neće se naći u rukama onih u potrazi za ocjenama, bodovima i definicijama; on će se naći u rukama onih koji se već pitaju. Snaga eseja ne nalazi se u mogućnosti preobraćaja drugih; njegova snaga nalazi se u nadi koju pruža onima koji znaju da nikada nismo bili moderni. Ordine nas vodi u odabrano društvo kako se ne bi osjećali usamljeno; povlači nas za ruku prije nego što uzviknemo kako današnje generacije ne čitaju; osvjetljuje okvire na koje često zaboravljamo kada istupamo protiv pojedinca, a ne sustava; vraća nas tekstu i razlozima zašto smo zavoljeli književnost.
“Cvitan je legenda i trebali smo ga čitati za lektiru!”
Sjedim u donedavno praznom kafiću i gledam u prijateljicu. U rukama joj se nalazi knjiga poezije Dalibora Cvitana. Htio bih joj reći kako ju ne razumijem, ali studentske muke su passé. Klimam glavom i šaljem kolegicu među žive. Ovo je njen sretan dan, a naš izlazak iz problematike knjige Nuccia Ordinea Korisnost beskorisnog (Meandarmedia, 2019).
