Nakon dugog izbivanja na Magazin GKR nam se vratio Dejan Durić. I to kako! U nastavku donosimo prvo dio serijala o kulturnim formama koje nastoje uputiti i ponukati čitatelja na promjene u razdoblju globalnog zatopljenja. Tekst je izvorno izašao na Magazinu Gradske knjižnice Rijeka.
U devetnaestom stoljeću počinje proučavanje utjecaja stakleničkih plinova. Već je godine 1896. švedski kemičar Svante Arrheniussome otkrio da tehnološki izumi industrijske revolucije dovode do zagrijavanja planeta da bi 1975. oceanograf Wallace Smith Broecker skovao termin „globalno zatopljavanje“. O njemu su u posljednjih četrdesetak godina napisane brojne znanstvene studije.
Stoga je žalosno da unatoč brojnosti i nepobitnosti znanstvenih činjenica, nezanemariv postotak ljudi u dvadeset i prvom stoljeću niječe njihovo postojanje. Iz domene znanosti, klimatski su se narativi s vremenom preselili te zaživjeli u području umjetnosti, napose književnosti i filma. Stoga sam priču o klimatskoj fikciji zamislio u četiri kruga. U svakom od njih se dotičem jednoga područja te nekoliko recentnih djela, koje smatram ilustrativnima. Krenut ću od nefikcionalnih ostvarenja, koja će poslužiti kao kontekstualizacija te most prema klimatskoj fikciji. Potom slijedi književnost, zatim film te naposljetku televizijske serije.
Diskurzivna djela, u formi popularizacije znanosti, nastoje klimatsku problematiku približiti široj publici te je teže senzibilizirati za nužnost promjena naših ponašanja te načina života. Zašto upravo krećem od ovih tekstova? U posljednjih desetak godina zamjetna je njihova vrlo dinamična produkcija, a razmatraju klimatske promjene u esjističkoj ili reportažnoj formi. To se jednim dijelom nadovezuje na teze indijskoga pisca Amitava Gosha iznesene u njegovoj često citiranoj knjizi The Great Derangement: Climate Change and the Unthinkable (2016) u kojoj razmatra zašto su književnost, povijest i politika pobacile u nastojanju da se ozbiljno uhvate ukoštac sa stvarnošću i opasnostima klimatskih promjena.
Možda je u našoj suvremenosti umjesto romana nefikcionalna forma postala praktičnija i uvjerljivija u razmatranju ovih opasnosti, s nizom upačetljivih i katkada vrlo zabrinjavajućih primjera i dokaza koji upućuju na razmjere propasti u koju srljamo. Iako je klimatska fikcija vrlo produktivan i dinamičan (nad)žanr, nemoguće je ne zamijetiti da obilna produkcija nefikcionalnih ostvarenja koja se bave ekološkom i klimatskom problematikom pokazuje visoku razinu kvalitete. Nastojao sam izdvojiti nekoliko iznimnih ostvarenja, koja svakako zaslužuju priliku za čitanje, a neka su prevedena i na hrvatski jezik. Ona nude prijemčiva objašnjenja, otvaraju niz problema i dilema, a katkada su sprema i isprovocirati polemiku.
Priču bi trebalo otvoriti s djelom Nathaniela Richa naslovljenim Losing Earth: A Recent History (2019). Naziv nefikcionalnoga djela vrlo je znakovit jer sugerira da je Zemlja već izgubljena, a da je uloga teksta da prikaže kako je do navedene situacije došlo. Rich piše o nedavnoj povijesti, odnosno o nečemu što se intenzivnije odigravalo osamdesetih i devedesetih godina dvadesetoga te u prva dva desetljeća novoga stoljeća. Knjiga je zamišljena kao retropogled u trenutku kada, navodi autor, devet od deset Amerikanaca ne zna da u znanstvenoj zajednici prevladava konsenzus da je ljudsko korištenje fosilnih goriva dovelo do globalnoga zatopljavanja. Osim ignorantnosti i nijekanja znanstvenih činjenica, kao i njihovo izjednačavanje s teorijama zavjere ili nekakvom liberalnom propagandom, što je dobrim dijelom uzrokovano i političkim centrima moći, prisjetimo se samo Trumpove administracije, drugi bitan problem predstavlja agresivni korporacionalizam.
Kako Rich navodi, u nedavnoj ljudskoj povijesti nikada nije viđen toliko napadan pristup i pritisak na znanstvenike i političare kakav su zadnjih dvaju desetljeća vršile naftne i automobilske korporacije. Dok su tvrtke poput Exxona i Shella osamdesetih godina bile spremne investirati u istraživanja o klimatskim promjenama te utjecaju ugljikova dioksida na Zemljinu atmosferu, u razdoblju od 2000. do 2016., navodi autor, korporacije su potrošile dva bilijona dolara na raznorazna lobiranja čiji je cilj bio da utječe na sprečavanje donošenja zakonodavnoga okvira o klimatskim utjecajima i promjenama. Spomenuti kapital ugrubo predstavlja deset puta više novca nego što su ga potrošile različite grupe za zaštitu okoliša. Losing Earth ključnim razdobljem za klimatsku borbu smatra osamdesete godine prošloga stoljeća kada se odigralo niz akcija, sastanaka, panela, kongresnih saslušanja, znanstvenih skupova, na kojima su sudjelovali predstavnici velikih sila, a otvarali su brojne mogućnosti da se postigne globalni konsenzus oko smanjenja emisije stakleničkih plinova. Richova studija pesimistički skicira kako je ta bitka izgubljena.
Neveliko djelo najveću pažnju posvećuje spomenutim osamdesetima, koje su po razmatranom pitanju bile najdinamičnije, da bi razdoblja nakon toga ostala skicira. Pritom autoru nije cilj da napiše suhoparnu udžbeničku povijest, nego živopisno prikaže bitku za osvještavanje koja se odvijala javno kao i iza kulisa. U središtu su razmatranja jedan znanstvenik – James Hansen, te jedan aktivist – Rafe Pomerance. Rich svjesno baštini broje romaneskne konvencije kako bi djelovao na čitatelja te ga angažirao pa mu pritom objektivnost, bestrasnost i nepristranost nisu na prvome mjestu. Navedeno i ne čudi s obzirom da je on prvenstveno romanopisac. I sam u jednom trenutku kaže da „ekološke i zdravstvene priče imaju sve elemente narativne drame: zlikovce, žrtve i junake.“
Posrijedi je svojevrsni metaosvrt na vlastiti tekst u kojem su ključni znanstvenici i aktivisti junaci ljudske povijesti, planet je žrtva, a vladini dužnosnici i korporacije su negativci. Potonje treba ugrubo shvatiti jer Rich ne nudi šablonizirano viđenje u kojem se dobri znanstvenici bore protiv zlih korporacija te političara kojima su bitni samo glasovi. Na svim stranama postoje susretljivi i nesusretljivi pojedinci, iako djelo na trenutke nepotrebno posrće u patetiku te je odveć amerocentrično. Losing Earth tako progovara možda o posljednjoj prilici koju smo imali, a propustili smo je ozbiljno shvatiti i iskoristiti.
Kao i niz ostvarenja na koje ću se osvrnuti u ovom nefikcionalnom bloku, tako i srž Richove knjige počiva na premisi da bi se prvenstveno trebala promijeniti društvena i politička svijest kako bi se uhvatiti ukoštac sa sada već prenagomilanim problemima. Prije nekoliko mjeseci autor je objavio novo ostvarenje Second Nature: Scenes from a World Remade (2021), koje se bavi sličnom problematikom kao i studija Under the White Sky Elizabeth Kolbert, o kojoj u nastavku više riječi – postprirodnim svijetom, odnosno pitanjem postoji li još uvijek nešto prirodno u prirodi kada svugdje možemo uočiti ljudski pečat.
Ako je Rich nastojao prikazati nemogućnost političkih elita da razmišljaju dugoročnije od izbornoga ciklusa, što je prosječno četiri godine, David Wallace-Wells vrlo smjelo predviđa ishode propuštene klimatske bitke. Vidi se to već po naslovima – od izgubljene došli smo do nenastanjive Zemlje. Riječ je o američkom novinaru koji se specijalizirao za pisanje o klimatskim promjenama te je 2017. godine u New York Magazineu objavio članak The Unhabitable Earth, koji je pobudio veliki interes, pa ga je dvije godine kasnije proširio u knjigu gotovo proročanskoga naslova The Uninhabitable Earth: Life after Warming (2019), temeljenu na minucioznom istraživanju znanstvene produkcije o klimatskim promjenama. Od sličnih djela, osim čitkoga pristupa te izbrušenoga novinarskoga stila, izdvaja se temeljnom tezom: nema mjesta optimizmu jer već odavno srljamo u propast pa klimatske promjene nisu nešto što će se dogoditi, nego se upravo događaju pred našim očima dok ih mi ignoriramo. Za Wallacea-Wellsa stoga postavka o sporosti klimatskih promjena predstavlja običnu i najčešću, no iznimno opasnu zabludu pa vlastitim potomcima ostavljamo u nasljeđe devastirani svijet koji će izgledati puno drugačije od ovoga danas.
U prvom poglavlju naslovljenom Cascades autor donosi povijest klimatskih istraživanja te nastojanja za očuvanjem okoliša, neprestano podcrtavajući čovjekovo destruktivno ponašanje. Ujedno naznačuje bitnu činjenicu da jedna dovodi do lančanoga niza drugih promjena. Pritom ponavlja često korištenu tezu da trenutačno živimo u antropocenu – geološkom razdoblju koje je obilježeno ljudskim utjecajem na sve aspekte funkcioniranja planeta i života na njemu te da smo na pragu šestoga izumiranja. I ranije su okidači masovnih izumiranja bili vezani uz klimatske promjene, no ovoga su puta one isključivo prouzročene čovjekovim djelovanjem. Autor pokušava čitateljima zorno ilustrirati što će se dogoditi ako se globalna temperatura podigne za određeni broj stupnjeva Celzija. Pariški dogovor (2016) i Protokol iz Kyoto (1997), koji nisu obvezujući, zasnivaju se na premisi od dva stupnja povećanja, iako neki predviđaju da bi do 2100. godine moglo zatopliti i do četiri stupnja. Međutim, autor navodi kako niti dva stupnja nisu nešto čemu se trebamo radovati jer će rezultirati poplavljenim priobalnim gradovima zbog podizanja razine mora, učestalim sušama, uraganima, monsunima i toplinskim udarima, što će postati naša svakodnevica.
Ako dođemo do povećanja od pet stupnjeva, planet će biti nenastanjiv. Za ljubitelje scenarija katastrofa, ključno je drugo poglavlje Elemenst of Chaos, u kojem se iznose i analiziraju problemi kojima će rezultirati ekološke promjene. Sve više ljudi umirat će zbog vrućine i toplinskih udara, a dijelovi Zemlje postat će nemogući za život. Klimatske promjene utjecat će i na produkciju hrane, koja će zbog zagrijavanja te vremenskih obrazaca opadati, što će posljedično dovesti do gladi. Zbog otapanja polarnih kapa kao i spomenutih nepovoljnih vremenskih uvjeta, dijelovi će planeta biti trajno poplavljeni, a drugi će biti izloženi neprestanim poplavama.
Stalni požari, uzrokovani toplinskim valovima, postat će naša svakodnevica te će utjecati na proizvodnju hrane i bioraznolikost. Javit će se katastrofe koje više nećemo moći nazvati prirodnima jer će postati naša svakodnevica. Problem će postati i nedostatak pitke vode. Oceani i život u njima pomalo će početi odumirati. Zrak koji dišemo postat će sve zagađeniji i otrovniji. Pošasti zatopljenja, kako ih Wallace-Walles naziva, posebice je zanimljivo potpoglavlje koje predviđa da će klimatske promjene dovesti do oslobađanja potencijalno opasnih virusa i bakterija zarobljenih u ledu i permafrostu kao i zoontskih bolesti poradi uništenja životinjskih staništa. Knjiga je objavljena godinu dana prije izbijanja trenutačne pandemije, koja predstavlja potencijalno dobar pretkazatelj da nam brojne epidemije i pandemije tek slijede.
Razumljivo je da će sve navedeno predstavljati neizdrživi teret za svjetsku ekonomiju te će s vremenom dovesti do ekonomskoga kolapsa. Kada se svijet toliko destabilizira, krajnji je ishod pojava takozvanih klimatskih sukoba. Wallace-Wells uvjerljivo prikazuje, što u posljednjem potpoglavlju „Sustavi“ i sumira, da je riječ o sistemskim krizama, dakle onima koje utječu jedne na druge te ih tako postavljaju u stanje neprestanoga kretanja. Pesimističan je zaključak da će se svijet s vremenom sve više suočavati s problemom takozvanih klimatskih migranata. U posljednjim poglavljima – The Climate Kaleidoscope i The Anthropic Principe, autor širi zahvat u građu, što uostalom i predstavlja novinu njegova ostvarenja pa nastoji klimatske promjene sagledati u širem društvenom i kulturnom kontekstu.
The Unhabitable Earth nije niti malo optimistično djelo, koje unatoč činjenici što vjeruje da je borba još uvijek moguća, sugerira da smo dobrano zakasnili jer smo predugo vremena ignorirali klimatske promjene pred našim vratima. Wallace-Wells dotiče se brojnih katastrofičnih scenarija, koji su već postali svojina filmova katastrofe, distopija te općenito klimatske fikcije te sugerira da fikcija nije u mogućnosti oslikati razmjere užasa koji nas eventualno čekaju. Možda to ovlaš čitatelju može djelovati kao prodavanje katastrofizma, no njegova knjiga ne nudi jeftine i senzacionalističke trikove za zastrašivanje čitatelja. Budućnost je jednostavno već ovdje i jedino što nam preostaje je da pokušamo donekle obuzdati problem, ako ga već ne možemo zaustaviti. Kompleks klimatskih promjena pritom nastoji analizirati višedimenzionalno: iz znanstvenoga, kulturološkoga, filozofskoga, umjetničkoga, političkoga, filozofskoga i općenito civilizacijskoga aspekta. Ujedno ima i blagu aktivističku notu koja uvjeravalački nastoji djelovati na čitatelja. Autor vrlo pomno, radi naglašavanja objektivnosti spoznaja te širine problema, neprestano referira na nizove uglednih znanstvenih studija kako bi kroz sistem uzroka i posljedica iznio dokaze za svoje tvrdnje te pokušao barem nekoga od nas probuditi iz letargije.
Još jedna autorica, Elizabeth Kolbert, novinarka New Yorkera, u kojem piše o ekološkim temama, nastojala je svojim djelima doprijeti do te alarmirati širu publiku. Godine 2006. objavila je Field Notes from a Catastrophe: Man, Nature, and Climate Change, potom 2014. The Sixth Extintion: An Unnatural History, za koju je osvojila Pulitzerovu nagradu za nefikcionalno djelo, a ove je godine izdala knjigu Under the White Sky: The Nature of the Future (2021). Ostvarenja su joj nastala su na temelju članaka objavljenih u matičnoj joj publikaciji, gdje je kao istraživačka novinarka i kolumnistica obrađivala brojne aktualne teme iz domene ekologije i klimatskih promjena. Kako i naslovi te podnaslovi sugeriraju, prvo se ostvarenje bavi globalnim zatopljavanjem; drugo progovara o trenutačnom opadanju bioraznolikosti, što se u znanstvenim krugovima često naziva šestim izumiranjem; a treće nastoji na temelju trenutačnih pokazatelja predvidjeti kako bi „priroda“ u budućnosti mogla izgledati i koliko je prirodnoga u takvoj „prirodi“ uopće ostalo.
Notes from the Field, kako i sam naslov sugerira, odvodi autoricu na teren: u različite predjele planeta, na kojima se ocrtavaju složene preobrazbe ekosustava uzrokovane klimatskim promjenama. Djelo je podijeljeno u dva segmenta, koji su u međuovisnosti. Prva je cjelina naslovljena Priroda te se znakovito otvara na Arktiku, gdje autorica klimatskim promjenama svjedoči iz perspektive indigenističkoga stanovništva, što prijeti njihovom ustaljenom načinu života, a javljaju se problemi otapanja permafrosta, jačanja oluja i poplava. Kako to biva, jedan događaj dovodi do drugoga: otapanje permafrosta oslobađa stakleničke plinove, a gubitak ledene mase uzrokuje da se manje sunčeve svjetlosti reflektira od Zemljine površine, što potiče dodatno zagrijavanje mora. Aljaska i njezine boljke imaju funkciju prologa, a svako daljnje poglavlje metodično ocrtava jedan aspekt globalnoga zatopljavanja: povijest istraživanja i današnji trendovi u njegovu proučavanju te nastojanja da se emisije ako ne suzbiju onda drastično smanje; istraživanja slojeva leda na Grenlandu kao dokaz o složenoj Zemljinoj klimi i njezinim promjenama, s osobitim naglaskom na preobrazbe kroz koje trenutačno Arktik prolazi; naposljetku klimatski procesi utječu na migracije biljnoga i životinjskoga svijeta, koji traži hladnije predjele.
Kolbert gotovo kroničarski uporno uzima nekoliko primjera koji zrcale zastrašujuće razmjere čovjekova utjecaja na prirodu, gdje ne postoji segment koji nije zahvaćen klimatskim promjenama. Drugi je dio naslovljen Čovjek, a znakovito se otvara poglavljem Prokletstvo Akkada, u kojem se propast drevnoga grada pripisuje upravo klimatskim razlozima, odnosno suši. Iskustvo iz prošlosti instruktivno je za sagledavanje naše budućnosti te poprima gotovo proročanske razmjere. Veliku pažnju autorica posvećuje Jamesu Hansenu i njegovim istraživanja o zatopljavanju te klimatskim modelima i načinu njihova djelovanja. Naredna poglavlja funkcioniraju kao oprimjerenje čovjekova nastojanja da doskoči problemima koje je stvorio, primjerice plutajućim kućama u Nizozemskoj kao odgovoru na poplave, te analizom političkih odgovora na ekološke izazove, napose Sjedinjenih Država te njihova odbijanja da sudjeluju u klimatskim sporazumima. Politika s razlogom zauzima bitan segment autoričinih propitivanja jer upravo ona koči donošenje potrebnih zakonskih okvira i regulativa za spas planeta. Kolbert uvjerljivo uspijeva prikazati da je politički problem vrlo složen jer dogovori oko klime ne pružaju ravnopravan tretman razvijenih zemalja, nerazvijenih te onih u razvoju.
Šesto izumiranje ambiciozno je ostvarenje širokoga i složenoga zahvata u građu u kojem do izražaja dolazi autoričin izbrušen reportažni stil te lakoća kojom razmatra ozbiljnu problematiku a da je ne simplificira ili zaglupljuje čitatelja. Jedan od zaštitnih znakova Kolbert postala je prostorna razvedenost zahvata. Stoga u ovom ostvarenju putuje Srednjom, Južnom i Sjevernom Amerikom, Arktikom, Velikom Britanijom, Australijom, drugim riječima povezuje veliki dio planeta te britko bilježi što se događa. Cilj je očito obuhvatiti što više ekosustava te evidentirati promjene kojima su izloženi kako bi se podcrtale dvije činjenice: na planetu ne postoji ekosustav koji nije barem malo okrznut promjenama, a one su prouzročene čovjekovim djelovanjem. Zajednički nazivnik im je opadanje bioraznolikosti ili odumiranje. Autorica tako navodi da velikom brzinom nestaje trećina koralja, mekušaca, morskih pasa, četvrtina sisavaca, petima reptila i šestina ptica. Studija ujedno sadrži dvije vremenske dimenzije: naglasak je svakako na procesima sadašnjosti, no ujedno se razmatra i povijest istraživanja koncepta izumiranja, koji kao takav prije osamnaestoga stoljeća nije postojao. Stoga djelo navodi primjere iz prošlosti, skicira prethodnih pet velikih valova izumiranja, njihove uzroke i posljedice, kako bi objasnila razliku naspram šestoga – ono se odvija bržim tempom te ga je prouzročio čovjek, što nameće zaključak da niti jedna životinja nije do sada imala toliki utjecaj na planetarne procese. Pritom Kolbert nastoji zadržati novinarsku objektivnost, poziva se na nizove znanstvenih studija, prisustvuje ekspedicijama i eksperimentima te razgovara s mnoštvom eminentnih znanstvenika koji se bave proučavanjem ljudskoga utjecaja na različite ekosustave. U razgovornom stilu, s mnoštvom lucidnih opservacija, katkada i naznakama humora, autorica nastoji čitatelju što zornije prikazati trenutačno stanje stvari, koje nije niti malo povoljno.
Knjiga je građeno od trinaest pomno strukturiranih i odabranih poglavlja tako da svako od njih predstavlja jedan od emblematskih primjera izumiranja, počevši s panamskom zlatom žabom, endemskom vrstom čiju je propast prouzročila gljivica, inače prije neprisutna na tom području. Njezino unošenje u ekosustav trebamo zahvaliti čovjeku i njegovim migracijama. Dotiče se i pretjeranoga izlova, deforestacije, promjene sastava atmosfere, zatopljavanja, acidifikacije oceana. Šestim izumiranjem se tako provlači ideja da je čovjek najinvazivnija vrsta. Primjerice, u trećem poglavlju – The Original Penguin – problematizira se izumiranje velike njorke, nekoć po Atlantiku vrlo rasprostranjene ptice, koji su ljudi u deveatnaestom stoljeću na sjevernoameričkim obalama, među ostalim, živu spaljivali da bi im služila kao osvjetljenje. Dakle, osvajanje novih teritorija nosilo je za sobom posljedice po biljni i životinjski svijet.
Nekadašnja kolonizacija u suvremenosti će se prometnuti u globalizaciju pa tako u desetom poglavlju naslovljenom New Pangea, dok hoda po leševima umrlih šišmiša, ponovno zbog gljivice koja je iz Europe došla u Sjevernu Ameriku ljudskim posredstvom, autorica zaključuje da s ljudskom invazivnošću dolaze i nove opasnosti te pošasti. Naslov je pritom vrlo ilustrativan. Globalna tektonika litosfernih ploča omogućila je razdvajanje kopna iz jedinstvenoga superkontinenta Pangea, što je otvorilo put da se kroz duga razdoblja evolucijom razvije biodiverzivnost jer među područjima nije bilo kontakata. Sada govorimo o simboličkoj novoj Pangei, koja je nastala kao rezultat globalizacije, a ona nosi opadanje bioraznolikosti. Šesto izumiranje tako sugerira da dva pogubna rezultata čovjekova djelovanja: zagađenje koje govori do globalnoga zatopljavanja te ljudska invazivnost koja omogućuje migraciju uzročnika bolesti na koje životinje na određenim područjima nemaju razvijen imunitet. Naslov jednoga od poglavlja – The Madness Gene – ukratko sumira čovjekov destruktivan povijesni put uspona da bi sve završilo možda empatičnim, no apsurdnim nastojanjima kao u slučaju znanstvenice koja masturbira havajsku vranu (The Things with Feathers), koja jedino još opstoji u zatočeništvu, ne bi li došla do sjemena za umjetnu oplodnju kako bi se vrsta mogla očuvati.
Under the White Sky: The Nature of the Future kroz tri cjeline secira jedan od aspekata čovjekove intervencije u prirodu. Down the River kreće od gradnje Chicago Sanitary and Ship Canal koji je povezao dva inače odvojena riječna sliva, jedan vezan uz Meksički zaljev i rijeku Mississippi, a drugi uz područje Velikih jezera. Time je čovjekovim utjecajem i manipulacijom otvoren put prodoru različitih invazivnih vrsta iz jednoga sliva u drugi. Poseban se razmatraju nastojanja da se obuzdaju invazivne vrste, problematika ušća Mississippija te gubitak tla u Louisiani zbog podizanja razina mora uslijed globalnoga zatopljavanja. Tu se ponovno pribjegava složenoj i vrlo skupoj ljudskoj manipulaciji prirodom kako bi se zaštitili naselja i industrija, iako je posrijedi tek kupovanje vremena. Into the Wild secira izumiranja uzrokovana čovjekovim djelovanjem, odnosno utjecajem na životinjska staništa i klimu te istodobno nastojanje da se pojedine vrste očuvaju ponovno kroz poigravanje prirodom, primjerice stvaranjem umjetnih staništa, gdje se mogu razmnožavati u sigurnim i kontroliranim uvjetima.
Autorica tako razgovara s nizom znanstvenika te prisustvuje projektima kojima se nastoje očuvati koraljni grebeni. Zbog povećanja temperature oceana, neki odumiru, dok drugi uspijevaju preživjeti. Stoga su znanstvenici došli na ideju da otpornije uzgajaju pod uvjetima stresa te ih potom križaju s neotpornijima. Potom potomke izlažu dodatnom stresu kako bi doskočili problemu klimatskih promjena te nestanku vrsta. Govorimo o selektivnoj evoluciji, onoj koja je potaknuta kako bi organizam mogao preživjeti ekstremnije okolišne uvjete do kojih je dovelo čovjekovo djelovanje. Zatim je tu genetski inženjering kojim se nastoje suzbiti različite invazivne vrste, koje nisu domicilne na određenom području pa narušavaju prirodnu ravnotežu, što otvara niz etičkih pitanja vezanih uz ovakav tip postupanja.
Kako kaže jedan od znanstvenika u knjizi: „dolazi budućnost kada priroda više nije u potpunosti prirodna.“ Posljednje poglavlje Up in the Air bavi se tehnologijama negativne emisije poput nastojanja da se ugljikov dioksid usisa iz zraka te pretvori u stijenje. Zatim se razmatra plan da se u dijelove atmosfere ispuste reflektivne čestice koje će blokirati sunčevu svjetlost, odnosno odbijati je od Zemljine površine. Kao i u svakom slučaju otvaraju se brojne moralne dileme i nedoumice. Je li cilj da manipuliramo atmosferom planeta putem geoinženjeringa umjesto da smanjimo emisiju stakleničkih plinova? I bi li nam ovakvo rješenje dalo za pravo da prolongiramo odluku o smanjenju emisija? Staklenički plinovi bi i dalje ostali gdje jesu i što bi se dogodilo ako bi se napadno prekinulo ispuštanje reflektivnih čestica?
Kolbert se u Under the White Sky kloni brzopletih zaključaka, moraliziranja i osuđivanja. Knjigom se provlači ideja da se trenutačno nalazimo na prekretnici i da o svakom mogućem rješenju treba promisliti, odnosno ne bi ga trebalo odmah otpisati kao neprimjereno, iako tekst nije lišen suptilne ironije naspram katkada surealnih rješenja za probleme koje smo mogli izbjeći da je bilo više političkoga i društvenoga sluha. Kao i u prethodnim studijama, tako i u ovoj autorica čini širok zahvat u građu te obrađuje niz problema, ekosustava i područja svijeta razgovarajući sa znanstvenicima i njihovim suradnicima. Zadnje, treće potpoglavlje trećega poglavlja prikazuje istraživanje slojeva leda na Grenlandu, u kojima su upisane povijest klime i klimatskih promjena na Zemlji. Podatci kazuju da se klima ustalila u zadnjem interglacijalu, prije 10 000 godina, što je bio razlog zašto se mogla razviti civilizacija, ratarstvo i sjedilački način života. Pritom pesimistično zaključuje, tijekom pandemije koja ju je omela u daljnjem istraživanju za knjigu, da se tih 10 000 godina stabilnosti primiče kraju. Knjiga započinje i završava s vodom – velikom rijekom, koja omogućuje život i koju je čovjek nastojao pokoriti, te na Grenlandu, gdje dolazi do otapanja ledene mase sve većom brzinom kada će ta ista voda postati prijetnjom životu kakvoga poznajemo.
Ima nešto tužno u knjizi koja se bavi ljudskim nastojanjima da manipuliraju prirodom, da bi stvorili prirodu koja više nije prirodna, a u svrhu održavanja života kakvoga znamo. Manipulacija prirodom postaje paradoks: nije poduzeta da čovjeku olakša život ili da ga zaštiti u starom smislu riječi, nego je nužna da bi se obranio od katastrofa koje je sam prouzročio neodgovornim ponašanjem. Kolbert pritom otvara mnoštvo poticajnih pitanja, od kojih su brojna zazorna te potencijalno otvaraju frankenštajnovsku pandorinu kutiju. Znanstvenici predlažu, politika izvršava, a ako se znanost kosi s kapitalom te znači da se svatko od nas mora odreći određenih komoditeta, navedeno sugerira da njezina rješenja iz političke perspektive znače gubitak glasova. Kroz knjigu se nude različita znanstvena i tehnološka rješenja, koja će možda biti naš posljednji spas, no provlači se ideja da mi trebamo temeljitu preobrazbu naših načina života i razmišljanja, na što nismo spremni.
Tri ostvarenja čine čvrstu cjelinu kroz proučavanje učinaka antropocena u kojem je čovjek odlučujući čimbenik u generiranju pogubnih promjena, najčešće kroz utjecaj na klimu. Od triju studija svakako je najbolja i najefektnija Šesto izumiranje, koja je prekrivena jednim suptilnim velom sjete zbog života koji odumire zbog čovjekove nebrige i nepažnje.
