Programski ciklus imena “OK knjižnica, OK zajednica” Gradske knjižnice Rijeka u kojem OK simbolizira pojam “otporne knjižnice” posvećen je osnaživanju zajednice i pojedinca u kontekstu izazova suvremenosti i budućnosti na najrazličitijim područjima života – psihološkom zdravlju, urbanističkom razvoju, tehnološkim revolucijama… Sadržaji programa usmjereni su prema novome, progresivnom i budućnosti s ciljem učenja, inspiriranja i usmjeravanja prema konkretnim akcijama. Financijsku podršku projektu “Otporna knjižnica za kvalitetniju zajednicu” koji je dio obilježavanja 2021. kao Godine čitanja pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu kroz program American Cornera.
Budućnost je imenica ženskog roda – zajedništvo i snaga nude utočište i nadu za bolje sutra koje možemo istkati jedino združeni, zajedno. Početne su to riječi manifesta koji se nalazi u srži Instituta održive mode iza kojeg stoji Ivana Biočina, autorica snažnih riječi potrebnih da se u današnjem svijetu razumije i uhvati za značenje sintagme održive mode. U sklopu programskog ciklusa OK knjižnica, OK zajednica osnivačica instituta odlučila se uhvatiti termina koji je definirao njenu karijeru, ali i razloga koji su je doveli u poziciju da osnuje IOM.
Iza svakog velikog projekta stoji jedna intimna, ali i jedna globalna povijest koja je pojedinca dovela u poziciju da ostvari nešto. Svjesna je toga Ivana Biočina koja se prvo otvorila po pitanju osobnog razvoja događaja koji ju je doveo pred vrata IOM-a:
Uvijek si vezan s nečime što prožima tvoj život od kad znaš za sebe. Odrasla sam u takvom okruženju u kojem se ističu majka i sestra, a i odrastala sam u eri supermodela. Jednostavno, moda je bila svugdje prisutna, ali i ekologija koja me prati od najranijih dana. Kroz mladenaštvo je to dolazilo do izražaja, posebice zahvaljujući knjigama koje su mi kroz formativne godine mijenjale pogled na svijet.
Ipak, ključni trenutak dogodio se na drugoj godini fakulteta kada sam počela dobivati teorijske predmete u koje sam se zaljubila na prvi pogled. I tako je počeo taj neki put. Danas to sagledavam kao način otvaranja i izražavanja vlastitih ideja koji se danas odvija upravo kroz institut koji mi daje mogućnost da bolje izražavam svoje ideje.
Institut održive mode, IOM, osnovan je u listopadu 2020. godine s ciljem proizvodnje, edukacije i širenja zamisli održive mode. U srži djelovanja je transparentnost, iskrenost i vjerovanje da je održivost put koji zajedno stvaramo. Više o Institutu održive mode možete pročitati ovdje.
Upravo je osviještenost globalnom pozicijom, kao i kontekstualizacijom njene priče unutar toga svega Ivani omogućilo da dođe u poziciju da osnuje IOM:
Ideja se rađala neko vrijeme u meni, a ključne trenutke sam osjetila tijekom ljeta 2019. kada smo se životni partner i ja preselili u Koprivnicu. On je tamo radio, a ja sam u to vrijeme počela sve više bojadisati uz pripremu predavanja o održivoj modi. Paralelno sam iščitavala industrijske izvještaje unutar kojih sam uvidjela da se promjena događa te da bih trebala podignuti svoje zamisli na jednu višu razinu. Znala sam kako to nije mogao biti samo brend jer to nije u skladu s mojim razmišljanjima niti mojim pogledima. Doslovno mi se u zadnji čas tek upalila lampica o ideji instituta. U cijelom tom procesu mi je pomoglo stečeno iskustvo iz dramskog programa
Institut je mlad, prva serija je izbačena u ožujku, a tek smo na četvrtoj seriji. Međutim, dobili smo veliku podršku što mi je pokazalo kako se velika promjena dogodila te kako su ljudi spremni za jednu višu razinu komunikacije. U cijelom tom procesu mi je pomoglo stečeno iskustvo iz dramskog programa gdje mi je uvijek smetalo podcjenjivanje čitatelja. IOM mi je pokazao kako sam bila u pravu: ljudi žude za boljim i kvalitetnijim sadržajem na bilo kojoj razini i u bilo kojem obliku. Upravo zato mi je drago vidjeti da se na regionalnoj razini stvara moment koji iskorištavaju mlade žene koje guraju različite projekte.
Taj globalni vrtlog zadnjih nekoliko godina je spretno miješao u svojoj paleti boje te je završio s tom zelenom koju zovemo eko. Mnogi s razlogom sumnjaju u proces koji je prethodio tom globalnom zelenilu, a Ivana im daje za pravo:
Posljednjih dvadeset godina događa se ekspanzija brze mode, ali ona je krenula već sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Stoga se zadnjih pedeset godina ta industrija gradi te smo sada na njenom vrhuncu na kojem cijena predmeta održava naš odnos prema industriji, radnicima, globalnom jugu, lancu proizvodnje itd. Međutim, 2016. počeli su se javljati prvi uvidi po pitanju promjena europskih potrošača te su mnoge korporacije usmjerene prema reciklaži počele bolje poslovati.
Korona je samo ubrzala te trendove. Sve više se ukidaju fizički dućani te se događa sve više e-kupovina. Sada se nalazimo na mostu te se iza nas nalazi stari način proizvodnje ,a nešto sasvim novo ispred nas. Hoćemo li opet nazad ili naprijed, to još ne znam. Svakom našom kupovinom mi glasamo kako će izgledati budućnost industrije. Nije samo da se mi tako osjećamo, promjena se događa na globalnom nivou. Promjena koju osjećamo ovisi o svakom našem danu.
Uistinu, kada počnete promišljati o semantici riječi održivo, shvaćate kako mnoge stvari oko nas nisu održive te kako je isti pridjev uvelike podcijenjen u dnevnim razgovorima. Rekli bi – marketinška poštapalica:
Istina je jednostavna: brza moda ne može biti održiva. Nemojmo ići dalje od toga. Ipak, kada govorimo o održivosti, govorimo o promjeni ciklusa proizvodnje koji je izuzetno složen. Kada kupite nešto za 20 kn, vi ne znate koji put je taj proizvod morao proći tijekom proizvodnje. Izrazito je teško nadgledati održivost tog predmeta. Najprogresivniji proizvođači mogu imati pod kontrolom 60% proizvodnog lanca, a sada vi razmišljajte koliko imaju ostali.
Na dnevnoj bazi su sigurni svi imali prilike suočiti se s korporacijama te uvidjeti kako sporo teče cijeli proces promjene. Upravo zato promjene dolaze od manjih proizvođača. Vjerujem kako bi prilika trebala biti dana srednjim proizvođačima da se okrupne te stvore brend zato što bi njima bilo lakše kontrolirati cijeli lanac proizvodnje. To je primjerice napravila Zara. Nama na mostu sada treba jedna zelena Zara.
I da – i kao potrošači trebali bi u fokus staviti početak i kraj tih sirovina. Što se događa s tim proizvodom na kraju njegovog ciklusa? Manje od 1% tekstila se trenutno reciklira unatoč našim dobrim namjerama. U narednim generacijama bi trebali naša razmišljanja temeljiti na idealu cirkularnosti koji ne priznaje otpad već isključivo sirovinu.
No, ako su ljudi svjesni prozirnosti svijeta koji ga okružuje, kao i opasnosti koja nam dolazi, zašto ne reagira? To je pitanje koje muči svakog koji odluči zagaziti u ekološke vode, zvali se oni Andreas Malm ili Ivana Biočina koja je to još više osvijestila osnivanjem IOM-a:
Ekološka komunikacija je stvar umijeća. Unutar nje postoji više razina koje ste imali prilike već vidjeti. Od ekstremnijih do duhovnijih ili pak mainstream razina ekološke komunikacija. Trenutno se i ja pokušavam pronaći na jednoj razini jer ponekad imam osjećaj da bi samo vikala u trenucima kada se suočim s podacima. Ipak, nedavno sam doživjela veliku promjenu usmjerivši se na lokalnu razinu gdje sam uvidjela veliku količinu eko manipulacije. U tom trenutku odlučila sam napraviti jedan razgovor sama sa sobom poslije kojeg sam odlučila kako mi jedan od glavnih ciljeva treba biti edukacija žena, posebice mladih žena. Kada educirate jednu ženu, ta žena može promijeniti svoju obitelj i zajednicu. Kada sam se na to usmjerila, odmah sam se opustila i prestala pretjerano frustrirati jer sam od tog trenutka znala kako sam usmjerena na osnaživanje žena. Svatko mora pronaći svoj put.
Ipak, ne možemo usaditi nekome odgovor u glavu. Čitali smo dovoljno distopijskih romana, kao što smo čuli i dovoljno dobronamjernih priča koje su završavale tragičnim krajem upravo zato što nisu bile održive. Za Ivanu dileme nema; naše najjače oružje je edukacija:
Teško je očekivati od svih da će odmah okrenuti leđa brzoj modi. Naši životi su kompleksni i nije na nama da sami sebi ograničavamo život. Uostalom, sve statistike govore da najviše onečišćenja dolazi od 1% populacije. Iako su neke stvari kristalno jasno, one nam ne bi trebale davati za pravo da budemo pasivni već da iz naše pozicije činimo što možemo. Stoga ponavljam – ekološka komunikacija je nevjerojatno važna. David Attenborough je kazao i slažem se s njim da je pitanje našeg preživljavanja danas pitanje komunikacije. Upravo zato su nam knjižnice i knjige izrazito važne u razvitku kritičkog mišljenja jer jedino što ja uistinu želim je da dođemo na razinu gdje ne trebamo brendove prozivati već da na temelju naše edukacije možemo prozreti njihove namjere.
Ipak, ne moramo tražiti odgovore uvijek u globalnim razmjerima. Oni se ponekad pronalaze i u našoj okolini i zajednici koja nas okružuje. Jasno se to ogleda dok čitate kako izgleda Ivanin život u Institutu:
To je apsolutno drugi svijet. Ja sve sama radim te mogu nadgledati i kontrolirati cijeli proces. Kao što stalno ponavljam, sve polazi od sirovina i u potragu za njima sam uložila najviše vremena jer unutar tog svijeta postoji mnogo greenwashinga zbog čega ja svoje materijale nabavljam po dvostruko i trostruko većim cijene kako bih bila sigurna da mi distributer može jamčiti za kvalitetu tih predmeta za koje dobijem sve potrebne informacije.
S obzirom na to da sam sama, mogu izvesti da mi održivost bude temelj te se trudim istu provesti kroz svaki korak. Iako kao teoretičarka imam velikih problema s pojmom zero waste, mogu reći da je moja proizvodnja zero waste jer sav otpad na kraju godine ide u izradu drugih predmeta. Također, uz svaki predmet koji napravim uvijek šaljem fotografije izrade predmeta, kao i moju osobnu poruku i namjeru iza cijele serije koju vam želim prenijeti. Tu me iznenadilo taj gubitak osobnog doticaja između ljudi i proizvođača. Ujedno, ono što je iznimno važno je da se razlika između održivog i neodrživog proizvođača nalazi u činjenici da mi moramo ponuditi rješenje za otpad koji se stvara nije on djelo potrošača, već nas. Zato nije dovoljno napisati da je predmet moguće samo reciklirati. Zbog toga su svi moji predmeti biorazgradivi, ali uz svaki predmet se dobije i lista mogućih prenamjena.
Ja sam u svojem poslu od jutra do mraka. Cijeli svoj život sam vezana uz ekologiju, bilo u privatnom ili poslovnom djelu. I to se sada sve lijepo poklopilo kroz institut. Zajedno se s partnerom dižem u sedam ujutro, ja odlazim u svoju, on u svoju radionicu. Vikendom idemo u prirodu i to je naš život. I to je najljepša stvar na svijetu jer imamo viši poziv. Ja stvarno osjećam povezanost sa ženama jer vidim kako reagiraju te vidim da moja namjera njih dotiče i da komuniciramo na jednoj posebnoj razini što mi i energiju i želju da svaku seriju učinim boljom. Sigurna sam da ću za dvije godine gledati kako sam tek bila na početku.
Tekstovi su u uvijek u potrazi za zaključcima, prognozama, bacanjima kocke, ali Ivana se radije odlučuje za trotočku i početak novog odlomka:
Idem dan po dan, tjedan po tjedan. Osluškujem sve što se događa. Trenutno nemam poriv dati prognozu budućnosti jer ovo nisam očekivala. Kada sam krenulo znam kako sam samo razmišljala hoću li uspjeti prodati barem jedan artikl ili doći do sto pratitelja. Sve ovo što se događalo zadnjih mjeseci nisam mogla očekivati. Tomo i ja uvijek govorimo kako je najteže izaći iz stava „samo da preživim“ jer tek onda shvatiš da samo trebaš biti otvoreniji i da može sve biti bolje.
Moja želja i zadaća je da sve bude održivije. Sve više mlađih i starijih ljudi mi se javlja te mi je cilj i da prema njima budem otvorena. Ne želim ništa nametati. želim samo reagirati na potrebe ljudi te me zato veseli stvaranje regionalne zajednica s kojom mogu napraviti nešto puno više. Puna sam nade jer je opipljiva, vidim ju i osjećam ju unatoč mnogim problemima na koje nailazim. No, započelo je nešto jako lijepo i sada je tu puno posla za napraviti.
Ivana Biočina autorica je knjiga Modus vivendi. Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi (2014.), Tiranija mode. Ukrašavanje kao potraga za identitetom (2016.) te Proizvedeno u Hrvatskoj. Tranzicija hrvatske tekstilne industrije (2018.). Knjiga o tekstilnoj industriji nastala je kao dio istraživanja i stipendije Zaklade Robert Bosch u suradnji s Literaturhaus Berlin i nobelovkom Hertom Müller. Od 2006. godine objavljuje tekstove o tekstilnoj industriji, teoriji mode, kostimografiji, arhitekturi, dizajnu i glazbi, a od 2010. surađuje s Dramskim programom HRT-a. Autorica je više dokumentarnih drama i dokumentarnih scenarija (također o tekstilnoj industriji te štrajkovima). U Koprivnici je krajem 2020. godine osnovala Institut za održivu modu, IOM, s ciljem proizvodnje, edukacije i širenja zamisli održive mode. U srži djelovanja je transparentnost, iskrenost i vjerovanje da je održivost put koji zajedno stvaramo.
