Kako na temeljima nekadašnjih tvornica izrasta art-kvart Benčić, trebali smo iznaći novi posao za ljevaonicu. Ljevaonica preporuka svakog tjedna donosi šest knjiga na uvid čitateljskoj publici, ulijevajući naša i druga razmišljanja o odabranim beletrističkim i stručnim naslovima.
Kritički raspirući pojam self-helpa, autor kroz četiri poglavlja čitatelju podastire njegovu povijest i ključne aktere. Od Samuela Smilesa i Benjamina Franklina do Andrew Tatea i Jordana Petersona, vuče se razvojna linija, kako društva, tako i pojedinca u potrazi za konzumacijom same sreće.
Popularna psihologija, svedena na stoičke i bezlične rečenice, kroz potpoglavlja se akomodira u globalnom karnevalu: Joe Rogan je prvih godina stišavao djecu, Peterson je završio na odvikavanju u Rusiji, Werner hand Erhard bio je polovni prodavač automobila itd. Osim ranih eksplozija samopomoći u drugoj polovini 20. stoljeća, Grgić prepoznaje i važnost medijskih ikona, Oprah Winfrey i Joe Rogana, kao glavnih medijskih i digitalnih raskrižja ideja o konzumaciji jetre, svjetla, mraka, možda i knjige…
Iako ostaje žal za dubljim uvidima u domaću scenu, Industrija sreće pisana je britkim, konkretnim jezikom koji si, na sreću čitatelja, dopušta iskaze sarkazma i ironije tijekom obilaska kulta samopomoći pred kojim se postavlja isključivo jedno pitanje: zašto oni ne čitaju self help? (David Čarapina, “Industrija sreće”, Velimir Grgić: nesretna sreća)
(…) Simon Serbag Monteffiore je pripovjedač, a kada povijesne knjige piše netko tko stvara i književne kao što je ovdje slučaj obično nema velike greške. Ovako dobro je povijest i elemente romana miješala Barbara Tuchman, a ona je to stvarno znala raditi. Iako je bazirana na tvrdoj povjesničarskoj faktografiji s obiljem korištenih istraživačkih radova i izvora, pisana je poput roman, rekao bi i zbog obilnih korištenja memoara kao izvora. Citati iz njih se često javljaju kao element teksta pružajući mu subjektivnost i energiju.
Frapantno u njenim “zapletima” je što se u puno procesa mogu prepoznati i današnje ruske sheme, a i to autor komentira u svom zaključak – misticizam oko državne vrhuške, ljubavnice ruskih političara kao važni elementi zapleta i stila života, ličnosti s geografske periferije koje agresivnošću pletu svoj put prema moći centra, uloga bolesti ili radikalne religioznosti u postupanjima koja imaju posljedice na milijune, a unatoč svemu prilično jaka vjera ruskog naroda u određeni oblik superiornosti i tuđe dekadentnosti.
Knjigu o Romanovima Simon Serbag Monteffiore stoga treba imati u ruci. S obzirom na debljinu pomaže i da svaka sljedeća djeluje bezbolnija. Loša šala. A s Rusima nema šale što i nije neka fora za ljubitelje otvorenog društva. (Kristian Benić, Magazin GKR; “Romanovi : 1613.- 1918.” Simona Sebaga Montefiorea: kako su kočije votke i ljubavnice stvarale imperij istoka)
Ako želimo sažeti društvenu, ekonomsku i geopolitičku transformaciju u trenutku pisanja, potrebna je samo jedna rečenica: Kina ne dolazi, Kina je tu. Ali naše znanje o njoj nije, potencijalno krajobrazne impresije. Zadnjih godina police se postepeno popunjavaju stranim publicističkim naslovima koji se naprežu objasniti suvremenu NR Kinu, ekstrahirajući ekonomske ili sociološke komponente.
Novim spoznajama odlučili su doprinijeti povjesničar Zvonimir Stopić i arheolog Goran Đurđević udžbeničkim pothvatom Svila, zmajevi i papir: kineska civilizacija, kultura, arheologija i povijest (Alfa, 2021). Njihovi napori usmjereni su spram pokrivanja vremena od prapovijesti do kraja 19. stoljeća, obuhvaćajući nedovoljno zastupljena razdoblja u dostupnoj literaturi na hrvatskom jeziku. Kroz četiri cjeline autori prolaze prvo kroz geografiju i povijest Kine, ali se onda zapućuju i u arheologiju te istraživanje odnosa između jugoistočne Europe i Kine. Tekst je obogaćen pinyinom, latiniziranim izričajem kineskog znakovnog sustava, kao i nizom karti, pojmovnika te popisa koji utanačuju udžbeničku liniju.
Udžbenički kompakt dolazi u pravi čas, kako za sveučilišta u nastojanju da ponude kolegije, tako i široj javnosti koja se dosad, ponajviše, obraćala monografiji Ive Dragičevića, Kina: od nebeskog carstva do naših dana. Novi naslov ne ispraća stari u spremište, ali ga, ipak, odmjenjuje kada je riječ o prvom prelasku kineske granice. (Magazin GKR, “Svila, zmajevi i papir”, Goran Đurđević i Zvonimir Stopić: početnica za Kinu)
Hoće li doći do Trećeg svjetskog rata!”
Pitanje, proizašlo iz rusko-ukrajinske frakture, potkazalo je iluzorni privid o kraja ratovanja. I dok nam aktivna mjesta sukoba prolaze neprimjetno podno 37 paralele ili stupca vijesti tik do prijeloma, permanentne bojišnice na globalnoj periferiji rastakaju se u centrifugalnoj intermedijalnoj kakofoniji. Naš odgovor upleo nas je u vlastite interpretacije ratnih praksi koje iščitavamo i učitavamo ovisno o uspješnosti probijanja kroz betonirana društvena znanja i prakse. Možemo se predat epskim, banalnim i nacionaliziranim ratnim narativima, ili možemo doprijeti onih koji dopiru do zbiljske tragedije te postavki kontinuiranog rata.
Najljepša noć duše: priče o nesanici i ludilu (Oceanmore, 2021) mađarskog autora Sándora Jászberényija uvezuje 12 priča smještenih u jednoj od središnjica vječnog rata: Bliskog istoka. Protagonist, ratni izvjestitelj Daniel Marosh, ispraća Arapsko proljeće, ali daleko od linija za naslovnice. Uronjen u ludilo i nesanicu, disociran od razlikovanja more i stvarnosti, Marosh ispraća međuprostorne narative i tranzicijske rute opijuma, tijela i tradicije. Gradeći protagonista na bazi vlastitog reporterskog iskustva, Jászberényi tumara šamanima, generalima, seksualnim radnicima, novinarima u potrazi za pornografskim zvjerstvima. Umjesto mrtvih, ratna zbilja ogledalo nalazi u ilegalnim borbama adolescenata, svakodnevicama prostitutke, mučenju svjedoka, zadimljenim hotelskim sobama i VIP zabavama onih u prolazu.
Dislocirano, bunovno vrijeme uokviruje jedino Marosheva duševna rasutost. Njegova bezdušnost garantira mu mjesto u tranzicijskim procijepima kontinuiranog rata. Samo tako on može postati ekspertni svjedok paradnih procesa iza samih maski rata čineći time zbirku priča Najljepša noć duše usmjerenu razbijanju kronično tragikomičnih sistematičnih neznanja o ratu. (Magazin GKR, “Najljepša noć duše”, Sándor Jászberényi: bezdušni kontinutet rata)
“Danas su mogućnosti stripa – kao što su oduvijek bile – beskrajne”, zaključuje Scott McCloud. Time se povela dizajnerica i ilustratorica Klasja Habjan u strukturiranju Duha Bauhausa (Muzej suvremene umjetnosti, 2020), stripovsko nastojanje da poveže korake sudionika događaja te pruži još jednu priču o godinama kada je cilj bio jednostavan i glasan: “Krajnja svrha svake vizualne umjetnosti jest zgrada!”
Ostavljajući udžbeničke ambicije na početku, Habjan se radije kroz niz stranica odguruje u potragu za glavnim likom, duhom vremena koji su od 1919. do 1933. gradili kako bi kasnije mogli i širiti. Umjesto da se rasprši u stotinu smjerova, narativno pletivo se okreće u smjeru bazičnih činjenica te života triju sudionika vremena: Otti Berger, Gustavu Bohutinskom, i Ivani Tomljenović-Meller. Njihove biografiju odaju se kao zrcala prakse, ali i niza sudbina duha Bauhausa; revolucionarna praksa u godinama puta do pakla (i natrag). Crtež dočarava, kako htijenja tih ljudi, tako i potreba vremena, koristeći se pratim alatima i zamislima same škole.
Stojeći na monografskim tomovima, Duh Bauhausa širem čitateljstvu predstavlja orijentacijski okvir, bogatu početnicu koja garantira daljnje iščitavanje Bauhausa i njegova naslijeđa. (Magazin GKR, “Duh Bauhausa”, Klasja Habjan: za prvi susret s Bauhausom)
(…) Tvrdih korica, urešena naslovnom oplatom, Avdićevo istraživanje ostvaruje se kao zenički imaginarij koji nužno proizlazi iz ondašnje Željezare. “Izabrat ću jedan pogled na Zenicu, s periferije i oprezno, s poštovanjem, pokušati opisati grad”, svodeći kronologiju na tri događaja: osnutak željezare “Eisen und Stahlgewerkschaft Zenica”, prva petoljetka 1948. godine te rat i privatizacija. Iz njih proizlaze ljudi, mjesta i procesi koji su obilježili Zenicu koja se, zahvaljujući industrijskom postrojenju, identitetski rušila i gradila, rušila i gradila; čak iako su Zeničani htjeli biti vjerni svojoj identitetskoj rečenici: Zaobiđi me.
Propili smo već dosta tekstova o tome kako nemamo novih sinteza ili uvida o suvremenoj povijesti Rijeke, ali Avdićeva željezna, rastaljena priča pokazuje nam kako nam nedostaje i književna, umjetnička reprezentacija onoga na čemu sada gradimo. Moja fabrika nije ljubavno pismo, već je identitetski zamašnjak u sakupljeno pamćenje, autorovo tumaranje monografijama, pjesmama, novinama, dnevnicima, filmovima. Mnemonički kolaž omogućuje da se zapišu činjenice kao da su Zeničani 1968. godine popušili 214 milijuna cigareta, da se nanovo otvori prostor osmijehu s hiljadarke Arifu Heraliću, da se dekonstruira i nanovo sastavi udarnički kolektiv, da se pročitaju dječje pjesme o željezari. Ta Fabrika, taj repozitorij sjećanja i pročitanog, s razlogom izaziva melankoliju i zaslužuje da završimo sa sljedećim odlomkom:
“Monografije su namijenjene poslovnim partnerima koji najčešće nisu pretjerano zainteresirani za ljude, zanimaju ih snaga mašina i proizvodna moć Fabrike. U poslovnom svijetu direktori koji pišu pripovijetke uglavnom služe za podsmijeh na koktelima nakon potpisivanja ugovora. Takve stvari postanu važne poslovnim ljudima tek nešto kasnije, kada odu u mirovinu ili kada se iz nekih drugih razloga prestanu svakodnevno vezati uz fabriku. Samo najrjeđi među njima mogu u sjećanju čuvati neki impozantan stroj. Ostali se sjećaju ljudi.” (Magazin GKR, “Moja fabrika”, Selvedin Avdić: tvrda, melankolična priča o mašinama i radnicima)
